Piše: Mirza Skenderagić

U sarajevskom multiplexu Cinema City 26. septembra je upriličena dugo očekivana premijera dokumentarnog filma Tifa, o čuvenom sarajevskom rock pjevaču Mladenu Vojičiću Tifi. Iako je prikazivanje ovoga ostvarenja trebalo biti zatvorenog tipa, veliki broj poštovalaca lika i djela Mladena Vojičića, koji nije imao pozivnicu je također želio prisustvovati premijeri, tako da su organizatori bili primorani obezbijediti još jednu salu u multiplexu. Međutim, ova „gužva“ u najposjećenijem sarajevskom kinu, neće nažalost poslužiti kao pokazatelj kvalitete dokumentarca Tifa, već će, zapravo, prosvjedočiti o neizmjernoj popularnostijednog od najomiljenijih Sarajlija – Tife. Upravo će Tifina popularnost predstavljati osnovni problem ostvarenja za koji režiju potpisuje novinar Bakir Hadžiomerović, jer, zašto praviti film o čovjeku kojeg svi vole i čije „pravo lice“ nije potrebno razotkrivati, ako njegov život neće biti pretvoren u univerzalnu, intrigantnu, dramatičnu, inspirativnu filmsku priču.

TIFA, dokumentarac, 2017.,

trajanje: 49 min,

Režija: Bakir Hadžiomerović,

Scenarij: Adnan Kapetanović,

Produkcija: Davor Pušić, FIST,

Sagovornici: Dario Džamonja, Goran Bregović, Zoran Redžić, Bruno Langer, Almas Smajlović, Sead Zele Lipovača, Milić Vukašinović, Ruždija Metanović, Vlado Podany, Dragan Vikić, Mustafa Čizmić... 

Tifa započinje upravo vođen ovim filmskim pristupom, s krajnje emotivnom, iskrenom i čak nespretnom scenom u kojoj glavni protagonista sa suzama u očima otvara film o sebi, nagovještavajući eventualni povod za njegov nastanak. „Hvala ti što gledaš život mojim očima... ali, o sebi pričati je nezahvalno... Ja sam čovjek koji je osjetljiv, ranjiv... Danas je popularno ljude razotkrivati i svlačiti, presvlačiti...“, kaže Tifa na početku intervjua sa rediteljem Hadžiomerovićem, u kojem se naslućuje određena dramatičnost u Tifinom životu u sadašnjosti, tj. njegovo lično nezadovoljstvo odnosom društva i vladajućih institucija prema njemu kao muzičaru i čovjeku, zbog kojeg je najavio definitivni odlazak iz rodnog grada.

Ipak, u nastavku, reditelj kao da zaboravlja na povod i aktuelnost zbog kojeg je film nastao u ovome trenutku te sadašnjost centralnog lika ostavlja bez utemeljenosti u prošlosti (uzrok – zašto je Tifa nezadovoljan?) i razvoja u budućnosti (posljedica – da li će otići iz Sarajeva?). Dakle, ostatak filma ne donosi ništa više niti detaljnije o razlogu Tifinih suza iz početne scene, osim jednog kadra u kojem Tifa objašnjava kako je Sarajevo tokom trajanja agresije napustio „među zadnjima“, a kako se sada „priča da je otišao odmah“. U narednoj sceni, u kojoj čuveni bh. književnik Dario Džamonja najavljuje snimanje emisije o Tifi, „kao priču o Sarajevu“, reditelj pronalazi idealan kontekst za film, uz pomoć kojeg bi, kroz prikaz života individue, utjelovio duh jednog grada, njegove uspone i padove, sreću i tragediju, njegovu kulturu i jezik samo njemu svojstven. U ovim nikada objavljenim arhivskim reportažama, u kojima Džamonja pošalje Tifu „po pivu“, predstavljeno je i njihovo iskreno prijateljstvo, ali i život u jednom gradu u kojem ne postoje zvijezde i u kojem su, u konačnici, jedino bitni raja i druženje. Ipak, taj dramaturški okvir, ekipa filma veoma brzo napušta, vraćajući se Sarajevu samo povremeno, u amaterskim snimcima nastalim na dernecima (u opkoljenom Sarajevu, glumac Nermin Tulić stoji na nogama i iz sveg glasa pjeva sa Tifom), ratnim spotovima (Ponesi zastavu Dragane Vikiću), koncertima (nezaboravni Tifin „ratni“ koncert u „Slogi“ iz novembra 1993.). Centralni sižejni tok filma, sastavljen od tri narativna segmenta– intervjui (Tifini saradnici, prijatelji, poznanici), arhivski snimci (koncerti, neformalna druženja, spotovi, granatiranje grada) te razgovor reditelja sa glavnim likom – prati Tifinu cjelokupnu karijeru, od nastupanja u grupi „Bijelo dugme“, do uspješne solističke karijere, s povremenim dramaturškim „izletima“ u njegov život bez mikrofona, u kojem on ne postaje Mladen Vojičić, već ostaje isti temperamentni, emotivni, žestoki roker koji ostavlja dio sebe sa svakom otpjevanom pjesmom.

„On je jedan od rijetkih pjevača koji je imao temperament usklađen sa glasom“, kaže u filmu lider grupe „Bijelo Dugme“ Goran Bregović, navodeći, kako je zbog svoje izuzetne srčanosti, Tifa izgarao na bini i često ostajao bez glasa: „Jednom prilikom je tokom pjevanja slomio čašu u ruci. Bio je samoubica“. Poseban segment filma je posvećen Tifinom ostanku u Sarajevu tokom trajanja agresije na ovaj grad i njegovoj izuzetnoj angažovanosti kada je u pitanju podrška Armiji BiH, ali i održavanje u životu sarajevske muzičke rock scene. „Taj patriotizam, to je bio samo moj refleks, način kako se ja branim od svega toga. Šta sam trebao da radim“, kaže Tifa u filmu. Također, u ovome ostvarenju se govori i o nastanku kultne pjesme „Grbavica“ tokom „najteže“ 1993. godine za Sarajevo, za koju je muziku komponovao Mustafa Čizmić, inače bivši specijalac MUP-a BiH, koji je tokom rata u BiH teško ranjen, a tekst napisao Dragan Jokić. „Mi, niti jedne sekunde nismo razmišljali o tome da će ta pjesma postati sinonim jednog vremena. Mi smo samo htjeli da na svoj način damo do znanja ljudima koliko nam je bitno: gdje smo, šta smo i s kim smo“, otkriva Tifa u nastavku.

Iako se, dakle, ovaj film, forme svojstvene televizijskom, a ne autorskom dokumentarizmu, dotiče svih referentnih segmenata Tifinog života i njegove muzičke karijere, on, u konačnici ne nudi ništa novo što Sarajlije već nisu znale o svome omiljenom sugrađaninu. Čovjek, koji je nadimak dobio jer je riječ „lokomotiva“ izgovarao „lokomotifa“ (u filmu je izostavljen segment o Tifinom djetinjstvu i porodici), bio je i ostao neponovljivi rocker, bezuslovni patriota, vječiti „manijak“, simbol sarajevskog otpora i ono najvažnije, raja. Sve ove dijelove nikada do kraja sklopljene slagalice o liku i djelu Mladena Vojičića, film Tifa samo potvrđuje, bez nove perspektive i s gotovo očekivanim sagovornicima (osim Džamonje) te predvidljivim pojedinim tematskim sekvencama.

Tifa jeste film o prijateljstvu, kao nedokučivoj „tajnoj vezi“ između ljudi, neraskidivoj i u miru i u ratu, te jedna potrebna posveta onima koji više nisu među živima, akoji su svojim umjetničkim djelovanjem zadužili ovaj grad: Dubravku Bibanoviću, Dariju Džamonji, Davorinu Popoviću... Također, ovo jeste idjelomično emotivno dokumentarističko ostvarenje nastalo radi jednog čovjeka koji je cijeli život podredio svome gradu, a koji je bio i ostao, kako sam kaže u posjednjoj sceni: „Bez dlake na jeziku i bez oraha u džepu“.

Ipak, ovo nije film o Sarajevu i svim njegovim historijskim, umjetničkim i životnim mahalama i haustorima, barem ne, dovršen.

Objavljeno u magazinu Stav