Piše: Sead Vegara

Dobar film je postao novi žanr. I kao takav je upravo film American Hustle (Američke varalice) reditelja Davida O. Russella. Film je to staložene režije i još bolje glumačke igre. Jednostavno ne možete da se prestanete diviti glumačkom geniju Christiana Balea koji svakoj ulozi pristupa sa takvom dozom ozbiljnosti, da ne kažemo profesionalnosti, od kojeg vam se vraća nada u cijelu tu holivudsku glumačku profesiju. Istina, niti ostatak glumačke postave nije daleko od toga jer svi ponaosob u filmu briljiraju. Amy Adams je izvaredna kao djevojka koja se bori za kvalietetan život, sa lažnim britanskim akcentom; Jennifer Lawrence je dala novo značenje ulozi “white trash“ domaćice, uzidigla je na jedan sasvim novi nivo; Bradley Cooper iznenađuje sa svakom novom ulogom te je i ovdje izvrstan kao FBI agent obuzet i opijen moću, pohlepan i neobuzdan; Louis C.K. je neprepoznatljivi kao njegov nadređeni, dok je Jeremy Renner u sporednoj roli gradonačelnika, koji je duša od čovjeka i koji bukvalno radi sve za svoju zajednicu, također izuzetan. Cameo u filmu ima glumac koji je sarađivao sa rediteljem prije i kada se pojavi u kadru ne skidate oči sa njega jer taj čovjek je majstor svog zanata. Ko je taj glumac, neka ostane iznenađenje za sve one koji još nisu pogledali ovaj fascinantni film. Cijeli glumački ansambl je toliko dobro uvježban i nevjerovatno istinit.

Američke varalice; reditelj: David O. Russell; uloge: Christian Bale, Amy Adams, Bradley Cooper, Jennifer Lawrence; 2013.

IMDb rejting: 7.3/10

Rotten Tomatoes rejting: 93%

Dobar scenarij kakav su napisali reditelj O. Russell i Eric Warren Singer vuče korijene iz stvarnih događaja u Americi kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća u kojem su opisana nastojanja prevaranata Irvinga Rosenfelda (Bale) i Sydney Prosser (Adams) da se izvuku iz situacije u kojoj su primorani sarađivati sa FBI agentom željnim slave Richijem DiMasom (Cooper) u namjeri da iskorijene korupciju u američkoj vladi. S početka je to trebalo da bude jednostavna operacija privođenja par “trulih jabuka“, ali kako se agent DiMaso polako opija svojim uspjehom sve više postaje gramzljiv i pohlepan da to dovode do nekog  (ne)očekivanog razrješenja.

O. Russellu se mora prizanti majstorsko baratanje detaljima i režija u kojoj se ugledao na starog majstora Scorsesea, sa vođenjem priče i radu sa glumcima te savršenim prikazom jedne ere u Americi i američkom društvu. Poput Scorseseovih Dobrih momaka (Goodfellas) O. Russell u filmu koristi naraciju, nudeći u početku priču iz Irvingove tačke gledišta, onda iz Sydneyine, i njihove prepletene aspekte na priču da bi negdje u pola filma obustavio cijelu shemu i vratio joj se na kraju zaokruživši stvar. Posmatrajući O. Russellove filmove (Three Kings, The Fighter, Silver Linings Playbook) otkrivamo da je kao reditelj oduvijek imao dara za usklađivanje tragedije i komedije, neobičnosti i ozbiljnosti, sa takovom preciznošću da je to nevjerovatno, i što je još više došlo do izražaja u Američkim varalicama. Scene između Baleovog i Cooperovog lika u kojima se verbalno obračunavaju nisu samo dobro napisane i odglumljene već daju totalno drugačije svjetlo na odnos koji njih dvojica uspostavljaju i pokušavaju da održe. Ozbiljno – komično – tragično – neobično – ozbiljno.

Bale je kao i Adamsova sarađivao sa O. Russellom na filmu The Fighter (Boksač) u kojem je svoj performans doveo do takve tačke da je bilo neminovno da dobije Oscara, jer glasači Akademije neizmjerno vole i cijene kada se glumac fizički transformiše, kako je upravo uradio Bale, a u u Američkim varalicama je ponovio istu stvar, doduše na drugačiji način. Tamo je drastično smršao za ulogu, dok se ovdje udebljao i još “sakrio“ iza tupea i velikih naočala.

O. Russell u filmu nije samo prikazao te davne sedamdesete već je učinio da vam se učine stvarnim, kao da je film snimljen u toj eri, a ne o tom vremenu. To treba svakako zahvaliti i svojim saradnicima na projektu, direktoru fotografije Linusu Sandgrenu koji je uspio da uhvati sve te čudesne glumačke performanse prateći ih kroz razne restorane, urede i zabave, a trudeći se i uspjevajući da ih poveže u narativne epizode i one druge – savršene glumačke igre. A produkciona dizajenrka Judy Baker je zajedno sa kostimografom Michaelom Wilkinsonom dodala posebnu draž cjelokupnom filmu koji je uz muziku Dannya Elfmana i svakako odabrani soundtrack (Susan Jacobs) doprinijela da film American Hustle izgleda kao da je relikvija iz sedamdesetih.