Piše: Mirza Skenderagić Nakon emocionalno dirljive i iskrene Grbavice koja je 2006. godine osvojila Zlatnog medvjeda u Berlinu i koja je ženskim rukopisom upisala nove redove u historiju bh. kinematografije, te nakon dva otvoreno politička ostvarenja (Na putu, Za one koji ne mogu da govore), rediteljica Jasmila Žbanić je uradila jedinu logičnu stvar – spakovala kofere i otišla na Otok ljubavi.
Piše: Mirza Skenderagić Nakon Jessice Biel koja se zaista dobro snalazi u ovakvim radikalnim psihološkim transformacijama, glavna uloga je sada pripala ljupkoj Elizabeth Olsen. Suzdržana izvedba u stvaranju lika zapostavljene domaćice, koja je na životnom putovanju izgubila sebe kao seksualno biće, a koja ne želi više samo da sprema ručak jer se to od nje očekuje, već jer to želi, zadržala je atmosferu u dramskoj realnosti.
Piše: Mirza Skenderagić Onda je došao na red njegov treći film Beau Is Afraid (Beau se boji, 2023). Aster je odabrao fantastičnu odiseju rastresenog i mentalno oboljelog Beaua Wassermanna (Joaquin Phoenix) koji se upućuje na nekakvo psihološko i nadrealno, apsurdno i tragično, bizarno i realistično putovanje, koje se odigrava u unutrašnjosti njegovog uma, a istovremeno uključuje i fizički cilj – dolazak na majčinu sahranu, koja je poginula u svome stanu kada joj je luster pao na glavu i otkinuo je.
Piše: Mirza Skenderagić Ratna drama Quo Vadis, Aida? je, dakle, izvorno trebala biti zasnovana na knjizi “Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici“ Hasana Nuhanovića koji je kao UN-ov prevoditelj preživio genocid u Srebrenici, ali je na koncu, zbog neslaganja oko scenarija, Žbanić kreirala sasvim novu priču o ženi Aidi, profesorici engleskog jezika u Srebrenici, koja nije postojala u stvarnosti, ali u čijoj sudbini se svakako oslikavaju životi preživjelih srebreničkih žena, majki, sestara..., kojima je ovaj film upravo i posvećen.
Piše: Mirza Skenderagić Centralna teza kultnog dokumentarca Bowling for Columbine iz 2002. glasi “Ludi za oružjem”, a pomoću nje američki reditelj Michael Moore nastoji utvrditi zašto je pojam zabave kod Amerikanaca neodvojiv od nasilja i oružja.
Piše: Mirza Skenderagić Film koji će pogoditi u samo srce života mladog čovjeka u Miloševićevoj Srbiji nakon ratova devedesetih, koji će, ipak, možda naivno, ali predano pokušavati da se izvuku ih haosa izopačenih društvenih i moralnih vrijednosti, jeste naslov Munje iz 2001. godine reditelja Radivoja Andrića.
Piše: Mirza Skenderagić Hajrudin Šiba Krvavac kao reditelj koji je pravio filmove za publiku ili tzv. blockbustere, odnosno kino-hitove, žanrovski je autor u onolikoj mjeri u kolikoj je zanatsko savršenstvo umjetnost, što se recimo može reći za filmove Stevena Spielberga u Hollywoodu, sa ipak znatno slobodnijim i kreativnijim stvaralačkim pristupom. Šiba nije bio autor u umjetničkom smislu, njegovi filmovi nisu propitivali filmski jezik na način kao što su u to vrijeme radili autori jugoslavenskog “crnog talasa“, već je nastajao da se što direktnije približi publici.
Piše: Mirza Skenderagić Jedan od tih filmova jeste dansko-holandski psihološki horor-triler Speak No Evil (Ne govori zlo, 2022) reditelja Christiana Tafdrupa, koji ne samo da prezentuje moć filmskog jezika da do srži šokira gledatelja, već koji i savršeno pokazuje do koje mjere je horor danas sjedinjen sa stvarnošću, odnosno na koji način je ušao u svakodnevni čovjekov život.
Piše: Mirza Skenderagić Novi film rediteljice Teone Strugar Mitevske i scenaristice Elme Tataragić, Najsretniji čovjek na svijetu premijerno prikazan u popratnom takmičarskom programu Mostre, Horizonti, upravo pokazuje na koji način funkcioniše veza scenarij i režija, kako jedno utiče na drugo, kako jedno oblikuje drugo, te kako se jedno podređuje drugom.
Piše: Mirza Skenderagić Aida Begić pripada novoj generaciji filmskih reditelja u BiH i jedna je od rijetkih koji prethodno pripremljeni teren od starijih kolega zvani bh. kinematografija, koristi za izgradnju vlastitog stila i autorstva, što su svakako primijetili i renomirani filmski festivali. Begić je iskoristila poziv od međunarodnog humanitarnog udruženja sa sjedištem u Turskoj, Beşir Derneği koje se, između ostalog, bavi i problemom izbjeglica, te snimila krajnje respektabilno ostvarenje Ne ostavljaj me (Never leave me), premijerno prikazano na Antalya Film Festivalu.
