Piše: Vesko Kadić Na koncu, za nadati se da će ova Mala povijest bh. kratkometražnog filma u cjelini poslužiti nekome da je dopuni, a i onima koji o ovoj vrsti filma nisu mnogo toga znali. Za nevjerovati je jedino, da ne postoji kinogledatelj koji se, barem jedanput nije susreo s kratkim filmom prikazanim prije cjelovečernjeg igranog filma, ili u posljednje vrijeme njegovim predstavljanjem na TV ekranu.
Piše: Selma Delić Bilo bi šta više glupo otkrivati i još neke sočne detalje filma Desperately Seeking Susan, stoga vama ostavljamo na izvol te, pa ga pogledajte. Ono što je najfascinantnije u ovom filmu je upravo ta očajnička opsjednutost tuđim životima i onim mahalskim načinom razmišljanja - šta se zbiva u tuđoj avliji. Svi mi imamo tog malog špijuna unutar sebe; tog malog voajera, koji nekad ne zna za granice.
Piše: Mirza Skenderagić Dok je Sarajevo Film Festival ovih 30 ljeta nezaustavljivo rastao i izrastao u najvažniji filmski i kulturni događaj u regionu, što je potvrđeno i sa ovim slavljeničkim izdanjem, bh. film je zastao negdje na pola puta i od tada se vrti u krugu svoje produkcijske i kreativne bijede, a njeni glavni uzroci za to nisu samo finansijske prirode, jer se sudeći prema Open Air programu, filmovi očigledno snimaju.
Piše: Vesko Kadić Sredinom 70-ih godina prošlog stoljeća, pa sve do rata u BiH ne zapažaju se neka značajna djela autora kojih smo u “Maloj povijesti bh. dokumentarnog filma“ analizirali, a razlog može biti u pojavi TV-a koja posredstvom svojih, za nju specifičnih reportaža preuzima ulogu filmskog dokumentarnog zapisa, ali ne u njegovim vrijednostima, jer TV gledatelj želi da bude više informiran, nego da mu se predoči dokument u imanentnom autorskom pogledu na svijet, što je dokumentarni film najčešće imao u prvom planu.
Piše: Vesko Kadić Jedan od najkontraverznijih bh. redatelja, radikal u svakom pogledu, bio je Bahrudin-Bata Čengić, rođen u Maglaju 1931, godine, a preminuo u Sarajevu 2007. godine. Na filmu je od 1951. godine, a status umjetnika dobiva sedam godina kasnije. Studirao je na Filizofskom fakultetu u Sarajevu, a specijalizaciju završio u Londonu, gdje je i asistirao u nekim filmovima engleskih redatelja. U njegovoj filmografiji zabilježeno je da je snimio veliki broj dokumentarnih, pa čak i jedan kratki igrani film (Život je lijep, 1976), ali je prepoznatiljiv po učinku kojeg je postigao u realizaciji cjelovečernjih igranih filmova.
Piše: Vesko Kadić I tako, samo u jednom danu (svaki dan, svako godišnje doba) dat je prikaz mjesta i vremena življenja ovih malih ljudi koji se susreću sa svojim nedaćama, kao da su već odrasli ljudi koji se nalaze na zalasku svoga života. Koliko god težak, toliko i humorom savladiv put, slika je ovih dječaka koji su odlučili da kroz školovanje postanu pravi ljudi, kako su im to imali običaj reći stariji koji nisu imali slično iskustvo školovanja, ako su uopće i išli u školu.
Piše: Vesko Kadić Što je zajedničko “Sarajevskoj školi dokumentarnog filma? Pogled na film iz osebujnog kuta promatranja događaja metodom istraživača koji otkriva aktualne trenutke ljudske svakodnevice, u kojoj je individua prikazana u ulozi antijunaka, što je u stvarnosti tih godina bila svakodnevna pojava. Više se ne veliča heroj iz prošlosti, on je potpuno zanemaren, a u fokusu objektiva ovih autora je mali čovjek sa svim svojim životnim problemima, patnjama i poniženjima.
Piše: Mirza Skenderagić Svoj vrhunac, bh. dokumentarni film dosegnuo je 2016. godine, kada je film Scream For Me Sarajevo (2016), autora Tarika Hodžića i Jasenka Pašića, započeo ispisivanje novih stranica historije bosanskohercegovačke kinematografije. Naime, ovo ostvarenje osvojilo je na 22. SFF-u nagradu publike s ocjenom 4,98, što za ovaj festival predstavlja svojevrsni rekord.
Piše: Vesko Kadić Za pretpostaviti je da se bh. animirani i lutka film pojavio nakon vidljivog uspjeha “Zagrebačke škole crtanog filma“ u svijetu animacije, kao što je evidentno da su neki bh. animatori usavrševanje i saznanja dobijali prilikom odlaska u Zagreb, na tzv. kurseve animacje. Kao što se dešavalo i u ranim uracima bh. dokumentarista koji su se, u većini slučajeva, okušali i na reklamnom i propagandnom filmu, i bh. animacija svoj pohod započinje na tzv. naručenom filmu.
Piše: Mirza Skenderagić Aždaji, kao i prethodnim Ramadanovim ostvarenjima Čudotvorno mlijeko (2010) i Kiyamet (2011), nedostaju snažnija idejna i narativna nit Tolerantije (2008), koja će još jednom poslužiti kao dokaz važnosti kvalitetnog scenarističkog predloška (čak i za animirani film), čiji nedostatak ne mogu popuniti niti izuzetno dojmljivi vizualni efekti.
