Tribute to

Umjetnost zaista ne treba požurivati

Piše: Sead Vegara Za razliku od prethodnika koji je isijavao originalnošću nastavak nudi nekolicinu momenata koji mogu proći kao do sada neviđeni u animaciji, a i oni su prekopirani i inspirisani izvornim materijalom – detaljima iz raznih iteracija igrica koje vam sigurno neće promaći. Sve u svemu, najmlađi posjetitelji kina će uživati, dok će njihovi stariji pratioci, ili oni filmski entuzijasti koji još uživaju u animaciji, svako malo pogledavati na sat i brojati minute do završetka CGI animiranog filma The Super Mario Galaxy Movie.   

Tarantinova božanstvena osveta

Piše: Sead Vegara Mnogi kritičari su Kill Bill okarakterisali kao puki omaž svjetskoj kinematografiji, ali bi bilo fer reći da je Tarantino odao počast svim autorima koji su inspirisali njegov rad i njegovu viziju filmske umjetnosti. Sam Tarantino je sa svojim četvrtim filmom odlučio testirati granice svog talenta, pri tome ne misleći na filmsku naraciju kroz scenarij, dijaloge i replike, koji su još od Reservoir Dogs (Ulični psi, 1992) postali njegov trademark, već zanatski aspekt filma u kojem će (i više nego) uspješno riješiti mizanscen, kadriranje, te koreografije borbi.

Frekvencije harizme: Jamie Campbell Bower – Panartist, vol. 2

Piše: Lejla Panjeta Kod Bowera ova destruktivna energija iz Christophera Marlowa, Vecne, Henryja Creela ili Alexandera Babtiste, nije nosilac haosa, već kanal kroz koji eruptira potisnuta energija: trauma, bijes, bol i želja za transcendencijom kroz destrukciju. Za razliku od apolonijske discipline koja strukturira bol, ovdje bol postaje pokretač, sila koja razara granice identiteta i narativa. Bower taj impuls ne igra kao ekstazu, već kao prijetnju ekstazom – stalno odgođenu eksploziju, vibraciju ispod površine koja destabilizira scenu. 

Frekvencije harizme: Jamie Campbell Bower – Panartist, vol. 1

Piše: Lejla Panjeta U središtu fenomena arhetipski nesvjesnog zla, kao artikulacije krivnje, potisnutog straha i traume nalazi se Jamie Campbell Bower, čije je lice i tijelo skriveno slojevima lateksa, ali čiji je umjetnički potpis, paradoksalno, postao vidljiviji nego ikad. Pored toga što je čudovišni glas radio sam bez ikakvih tehničkih pomagala, te činjenice da se priprema za šminku i masku radila svaki dan oko osam sati prije samog snimanja, te potpuno različitih karakternih varijacija razvoja tri lika u jednom (Henry, One, Mr. Whatsit), Bower je uspio da pokaže svoje brilijantne i jedinstvene glumačke mogućnosti.

Muzički spot kao nadrealistički film, vol. 2

Piše: Lejla Panjeta Tri spota benda Guns N Roses, Dont Cry, November Rain i Estranged, nisu samo baladne trilogije o ljubavi. To je mali nadrealistički triptih. Ljubav, smrt i raspad ega. Freud kao inspiracija za nadrealizam bi klimnuo glavom u znak odobravanja. Dalí bi možda dodao jednog slona, a Buñuel bi tražio da napravi spot za Welcome to the Jungle i Civil War.

Muzički spot kao nadrealistički film, vol. 1

Piše: Lejla Panjeta Nadrealistički film odbacuje naraciju, logiku i kauzalnost. Umjesto fabule, nudi niz slika koje slijede neki unutrašnji red – tok svijesti. Najradikalniji primjer toga je Un Chien Andalou (Andaluzijski pas, 1929), djelo Luisa Buñuela i Salvadora Dalíja. Scena u kojoj se britvom reže oko postala je gotovo mitološka, ne zbog samog šoka, nego zbog njegove funkcije: to je rez kroz percepciju i nasilno odbacivanje načina na koji posmatramo svijet. Film nema zaplet. Nema logiku. I upravo u tome je njegova logika.