Nova knjiga u bh. izdavaštvu 2025. godine Mitologija, mediji i film: Iznad površnosti, autorice Dr. Lejle Panjete, vodi čitatelja kroz šezdeset eseja podijeljenih u tri misaona svemira: Mitološki univerzum, Vijesti dana i Filmska kultura. Iza naslova vijesti, kadrova filmova i starih mitova i narodnih vjerovanja, autor pronalazi skriveni poredak značenja – onu dubinu koju svakodnevna površnost često prekriva.
Piše: Lejla Panjeta Film je nekada bio revolucionarni projekat. Tako su ga barem zamišljali Sergej Eisenstein, Vsevolod Pudovkin ili Dziga Vertov, dok su rezali celuloidnu traku sa makazama marksista. Za njih, film nije bio razonoda nego filozofija: sudar slika u dijalektičkom sukobu, buđenje masa kroz vizuelni šok. Na drugoj strani svijeta u to vrijeme D. W. Griffith je maštao da je film kao viktorijanski roman: sentimentalno razvučen, linearan i moralno utješan. A Dziga Vertov je vjerovao da Kino–oko može nadmašiti ljudsko, otkrivajući istinu mašinskom percepcijom.
Piše: Lejla Panjeta Jedna od ironija historije filma jeste činjenica da je Sergej Ejzenštajn, sovjetski reditelj koji je film pretvorio u politički skalpel namijenjen radničkoj klasi, zapravo nenamjerno tvorac gramatike kojom nam korporacije prodaju gazirane sokove, šampone i osiguranje. Ejzenštajn bi se vjerovatno ugušio u vlastitom crvenom šalu sa srpom i čekićem kada bi vidio kako se njegova “intelektualna montaža”, koja je osmišljena da probudi proletarijat i radničku klasu danas koristi u tridesetsekundnim kapsulama komercijalne sugestije.
Piše: Lejla Panjeta Nosferatu predstavlja duh straha i neizvjesnosti. Likovi se ne bore samo sa doslovnim vampirom, već i sa svojim unutrašnjim tjeskobama. Sjena se manifestuje u njihovom strahu od nepoznatog, posebno predstavljenog kugom koju Orlok donosi sa sobom dok uništava grad Wisborg. U tom smislu, Murnauov film služi kao alegorija za kolektivnu psihu društva koje se bori sa posljedicama rata i prijetećom bolesti.
Piše: Lejla Panjeta Napredak tehnologije, posebno u kinematografiji, omogućio je filmskim stvaraocima da prošire svoje kreativne mogućnosti. Kraj 20. i početak 21. vijeka svjedočili su inovacijama u digitalnom filmskom stvaranju, omogućavajući umjetnicima da manipulišu svjetlom i sjenom na neviđene načine.
Lakoća sa kojom Imamović režira očit je rezultat sjajno usavršenog rediteljskog zanata, ali koji se baš u ovom filmu izdiže u savršen autorski stil, samo njemu svojstven i koji nas vodi na putovanje kroz filmsku umjetnost u cjelini.
Piše: Lejla Panjeta Užas u filmu Psycho ne dolazi od onoga što vidimo, već od načina na koji ga vidimo: kroz ključaonice i iza zavjese. U filmu Psycho, sjena nije samo izbor filmske fotografije – to je ispovijest. Psycho je edipovski švedski sto u kome se ogleda ono čega se bojimo. Psycho nas tjera da pogledamo dijelove sebe koje bismo radije odbacili.
Piše: Sead Vegara Kada bi knjižica Vampir na filmu Lejle Panjete bila kakva delicija, svakako bi se mogla uporediti sa slasnom princez krofnom: predgovor (Jesenka Rešidović) i pogovor (Mea Kundurović) kao prhka kora, dok sve između predstavlja slatki žuti krem i ukusni bijeli šlag.
Piše: Lejla Panjeta Ako je naše izumiranje neminovno zbog toga što smo maštali i igrali se zlih naučnika, pa to je na kraju ipak Božiji plan. Apokaliptične vizije naučne-fantastike, vrlo moguće da imaju uporište da predvide budućnost(i) multiverzuma. Od nas zavisi hoćemo li od AI-a stvoriti Terminatora I ili Terminatora II, a od nas samih debele metaverse ljude koji sjede ispred ekrana iz animiranog Wall-E. Bog nam ipak daje izbore da izaberemo.
Piše: Lejla Panjeta Metaverzumi, bio-info tehnologije i neurolinkovi već su dostupni, a AI algoritmi preuzimaju kontrolu nad stvarnošću. Hoće li se naš svijet transformirati prema scenografiji i narativima koje samo gledali u naučno-fantastičnim filmovima, poput Matrixa, Terminatora, Blade Runnera, 2001: A Space Odyssey, i slično?
