Piše: Hamza Demirović

Trenutna bosanskohercegovačka legislativa je nerazumno nedovršena, poprilično površno i nespretno napisana i prepisana, te zastrašujuće agresivna, isključiva i sadistički raspoložena prema svim onima koji su na bilo koji način drugačiji od mase sivog topovskog mesa: obespravljenima, zakinutima, oštećenima... Ukratko, onima koji nemaju glas, odnosno onima koji razmišljaju izvan serviranih gluposti, pa su zbog toga i obezglašeni. Snovi o socijanoj pravdi: šta je to? - nula bodova; takva je društvena zajednica, pa zbog čega bi njena legislativa trebala da bude ispisana ili primjenjiva na išta drugačije? Mehanizam je uzročno-posljedičan, ispisivanje u skladu sa očekivanjima i potrebama rulje, a stvarno su rijetki ljudi koji uspijevaju zrelo i artikulisano, dakle, na pravi način, na pravom mjestu i u pravo vrijeme da govore o konkretnim problemima i da sugerišu kako bi oni mogli da se izmijene, a da su pri tome još duhoviti i pomalo kreativni. Jedan od njih je i Jasmin Džemiđić: od jučer sjajan filmaš, do jučer neko ko je sebe nazivao sit-down komičarem i aktivistom za prava osoba sa invaliditetom.

U ponedjeljak poslijepodne, 23. septembra, unutar programske sekcije Screening, ovogodišnjeg AJB DOC Festivala, prikazan je dokumentarni film Sit Down Comedy Show (bos. Sjedi da se ispričamo) autora Jasmina Džemiđića, te Aziza i Mirze Čeho. U filmu se tematizuje, uglavnom, Džemiđićev lik-i-djelo: njegovo odrastanje i prihvatanje invaliditeta, te potonji izbor, odnosno potreba da se bavi takozvanom, autoironičnom sit-down inačicom onoga što je danas odveć popularna stand-up komedija. Dakle, prikazuje se Đemiđićeva duhovitost gegova i naizgled improvizovanih šala smještenih na rub ukusa pri samopovrijeđivanju takozvane političke korektnosti komičkih žanrova, a sve to unutar stašne borbe sa strahom, neprihvatanjem i dokolicom; svojom i tuđom, istovremeno.

Međutim, ovo nije jedina i osnovna linija filma. Sjedi da se ispričamo se, pomalo izmiče od panoramske slike o usponu i padu jedne komedijaške zvijezde, a djelomično se približava nečemo što bi bila definicija politički angažovane umjetnosti. Džemiđić, u filmu, otvara nekoliko frontova protiv loše ispisane bosanskohercegovačke legislative, koja – ili uopšte ne predviđa specifičnosti nekih pravno-praktičnih situacija u kojima se nalaze osobe sa invaliditetom – ili im donosi više nepravde nego pomoći. U pitanju je zakonodavstvo iz oblasti obrazovanja, prevoza, finansiranja i slično; dakle vrlo praktične stvari poput regulisanja prava taksi-prevoznika specificiranih za prevoz ljudi u kolicima, prilagođavanja gradskih stepeništa, pravila za upis u srednje i osnovne škole, visine i posebnosti socijalnih davanja i invalidnina... Vrlo brzo postaje jasno kako to nije još jedna od ljudsko-pravaških-priča, koliko je prosto ukazivanje na pravno nasilje nad zdravo-razumskom logikom, a u svrhu uniformisanja sistema koji živi od svojih dobro skrojenih rupa. Da ova varijanta sa primjenjenom i društveno angažovanom umjetnošću ne bi bila samo kozmetička etiketa, već propisno sproveden filmski žanr, Džemiđić se ispostavlja kao vrlo svrsishodno orjentisan unutar svog dokumentarističkog habitusa, pa u samom filmu započinje većinu ovih pravnih procesa, a na Q&A sesiju donosi rezultate borbe i započinje nove, što je prevashodno pravilno, osim što je pohvalno i praktično. Nažalost, mnoge ostaju na čekanju i ne pomaknu se nikada iz stanja započetog.

Upravo zato što je Džemiđić snimanju filma Sjedni da se ispričamo pristupio jako nepretenciozno i pomalo skromno, rezultat je, vjerovatno puno bolji nego ga je očekivao. Sve je načelno zamišljeno kao informativna televizijska reportaža na vrlo aktuelnu i ličnu temu, lišena bilo kakvih većih umjetničkih i filmaških pretenzija. Međutim, stvari izmiču kontroli. Džemiđićev film o pravnoj borbi je iznenađujuće filmičan. Okej, unutra ima strašno puno serviranih informacija na principu bla-bla-bla-ako-ne-može-talking-heads-onda-ćemo-u-off-ili-snimati-snimanje-priloga-za-dnevnik, koje treba da zapamtimo; da o njima razmislimo; da one dopru do pravog gledatalja; da se konačno nešto promijeni; okej, jeste... Ali način na koji je serviranje, u nekim sekvencama urađeno, prosto je fascinantan. Džemiđić gradi atmosferu koja naprasno usisava; posjeduje organski osjećaj za ritam od prvog do posljednjeg kadra; sveprisutno, ali potpuno nenametljivo, on stilizuje svaku sekvencu od ličnog do opšteg nivoa, i obrnuto. Prečesto zaboravaljmo kako stil, ritam i atmosfera mogu da se vježbaju, ali ne mogu da se nauče. Džemiđić zna.

Rijetko je koji bosanskohercegovački dokumentarni film tako dobro pokazao nesnošljivu emocionalnu izolovanost decembra u Sarajevu, kao Sjedni da se ispričamo: dugi kadrovi zabarikadiranih zgrada ispod snijega, gdje svijetli jedan prozor u cijeloj ulici; nesnošljiva samoća u sivim stanovima dok zuji kuhalo za kafu i vrti se neka glupost na televizoru; hladnoća zvona na ulaznim vratima frizerskog salona, dok se s poda mete bljuzga pomiješana sa nečijom kosa; dječija vriska koja dopire iz male bujice ogromnih šarenih torbaka ispod kojih vire nogice i pretrčavaju preko prijelaza; prljave noćne vožnje gradskim saobraćajem kada se jedinim dvjema osobama u trolejbusu ukrsti pogled pa oboje skrenu oči kroz prozor, a prozor izvana poledio, a iznutra vlažan i ne vidi se ništa; i Džemiđić koji vijuga na kolicima kroz beskonačno dugu i mračnu cestu, držeći za metalnu smrznutu ogradu, dok pored njega, svako deset minuta, prolazi po jedan automobil, i trubi bez ikakvog razloga...

Na trenutke, Sjedi da se ispračamo, strukturalno mišljen, bez ikakve dileme, kao propagandni film, postaje toliko poetski; i toliko je to nenametljivo i prirodno; toliko proizlazi iz situacije u kojoj posmatramo glavnog junaka kako preživljava zimu; da je to prosto nevjerovatno... Ovaj film jeste namijenjen isključivo i samo za televiziju i važan je u tom nekom segmentu istraživačkog i aktivističkog novinarstva, ali je zaista, uz malo stručne, filmaške dorade, on mogao da preskoči iz AJB Screening u AJB Competition program i da stane, rame-uz-rame, sa drugim vrhunskim naslovima ovogodišnje evropske savremene umjetničke filmske dokumentaristike.

Ukratko, Džemiđić posjeduje ogroman, neiskorišten i nebrušen talenat za filmski jezik; i to se vidi iz ovog, ipak, na koncu, vrlo prosječnog dokumentarca. Svjesno plešući po oštrici, rizikujući isuviše bezrazložne zloće-zapakovane-u-šarenom-papiru-s-mašnicom, mora da se naglasi i primijeti kako Džemiđić postiže jednim filmom puno više nego svim dosadašnjim društvo-političkim angažmanom, te nemjerljivo više nego bilo kojim svojim stand-up nastupom... Stvarno bi bilo radosno posmatrati razvoj Džemiđića i braće Čeho, kao filmskih autora i bilo bi lijepo da, ni u kojem slučaju, ne stanu na ovom filmu. Možda bi bilo dobro da čak proba, Džemiđić i da se poigra sa drugim filmskim formama, zadržavajući strašno ličan i autentičan glas koji ima, a koji je neophodan na filmu.