Piše: Nino Romić
Iz kaspijskog gorja u balkanska kina dolazi Horizont, film gruzijske režiserke Tinatin Kajrishvili, koji nastavlja dalje istraživati tematiku života u i mimo jezgrovite porodice. Ovaj put, u žiži je srednjovječni Giorgi, Gio (George Bochorishvili). Gio se nada pronaći naslovni horizont, neomeđen i nezapriječen pogled na svijet i život. Put prema tom neomeđenom obzoru ga vodi daleko od grada, na selo kraj obale jezera čije okolne vode često odsjecaju mjestašce od ostatka svijeta. Ipak, njegov put nije geografski, već unutrašnji i emocionalni. Bijeg na selo je tek fizička manifestacija te potrebe.
U svojem izgonu, Gio se nada da će preobroditi kraj svojeg braka i pronaći način da uredi svoj život, ali i odnos sa svojom otuđenom bivšom suprugom. Oboje bi, naravno, bilo lakše da još uvijek nije zaljubljen u nju. Podsvjesna želja, možda, u Giovoj glavi da daljinom može odstraniti osjećaje, ili barem umanjiti, možda je i započela njegovo putovanje. S druge strane, može se vidjeti i njegova želja da ponovo privuče pažnju bivše surpuge.
Dok se on premišlja u vezi razloga za svoj izgon, smiješta se u sobičak iznad starijeg para koji ga je ugostio. Postepeno se upoznaje s njima i sa ostatkom likova u malenom mjestu, otkrivajući njihove priče, te pronalazeći određene paralele sa svojim životom. Ipak, njegov izgon ponajviše figurira kao prolazak kroz čistilište. Štaviše, film započinje noćnim prelaskom rijeke na putu k zaselku, a Jano koji ga dočekuje, služi kao njegov lični lađar preko Stigije. Dvije niti radnje – onu koju pratimo u sadašnjosti, te one u prošlosti – Horizont često prikazuje unakrsno, služeći pojavom glavnog lika da nam prenese vremensku razliku. Giova brada je rjeđa u prošlosti, dok je duža u sadašnjosti, a on sâm je također bljeđi u sadašnjosti. Odveć poznat trik, ali vješto iskorišten u korist tečnije radnje.
U konačnici, film je agnostičan po pitanju Giovog izlaska iz čistilišta. Tu se vodimo samo ekspozicijom drugih likova, bez riječi od samog Grigorija. Njegovi prijatelji iz grada sumnjaju da nije pronašao sreću, dok njegovi domaćini i ostali mještani vjeruju da jeste. Pa i tako i publika mora doreći šta je istina. Je li Gio pronašao sreću, ili nije? Je li izašao iz čistilišta, ili se samo spustio u doljnje krugove svojeg ličnog pakla? Završetak filma je izrazito siv po pitanju paleti boja, što još više naglašuje gore spomenutu agnozu. Stvari nisu svijetle, ali doduše nisu ni crne.
