Piše: Marinela Domančić
Redateljica Tosca Looby i montažerka Rachel Grierson Johns godinama su žudjele za slobodnim vremenom koje bi posvetile stvaranju filma Strong Female Lead (Portret premijerke, 2021). Neočekivanu priliku da se pozabave bogatom arhivskom građom koja dokumentira period u kojem je Australija prvi, i, još uvijek, jedini put imala premijerku pružio im je korona virus. Dugi period ozbiljnog zatvaranja i kontinenta, i pojedinih australijskih država njih dvije su provele prikupljajući, pregledajući i sortirajući veliku količinu audio i video materijala.
Napravile su i povijesni uvod posvećen jakim lidericama od prve premijerke ikad Sirimavo Bandaranaike preko Indire Gandi, Golde Meir, Margaret Thatcher... Rezultat vrijednog rada je impresivan dokumentarni film sačinjen isključivo od arhivskih materijala i montiran tako vješto da mu pulsirajući ritam ne pada ni na trenutak. Čula vida i sluha su naprosto bombardirana slikama i glasovima pa je nužna dobra koncentracija da neki detalj ne promakne, a sve je začinjeno mudro odabranom glazbom. Horski napjevi i zafrkantska ponavljanja rečenica koje su prvo izgovorene, zatim otpjevane i onda još karikirane dodaju dozu crnog humora bez kojeg bi bilo teško svariti sve što se pred očima odvija.
Tri godine (2010. - 2013.) koje je Julia Gillard provela na poziciji ranije rezerviranoj za muškarce bile su godine bespoštedne borbe mnogo manje sa političkim protivnicima a mnogo više sa ženomrscima. Količina predrasuda, uvreda, ponižavanja, zajedljivih seksističkih primjedbi, nasilja i svih mogućih oblika mizoginije koja je ovu ženu pratila na svakom koraku je nezamisliva. Ponašanje australijskih državnih poslanika, tobože uglednih političkih predstavnika, i krvožednih medija koji ju razapinju, nije ništa manje primitivno, nekulturno, bezobrazno i vašarsko od onog koje se često može vidjeti u balkanskim parlamentarnim tijelima i medijima.
U početku su samo muške kolege na prvoj liniji bojišnice lova na vješticu, a onda se i žene pridruže ismijavanju zlobno komentirajući veličinu stražnjice i način oblačenja prve dame. Premijerka je više puta na rubu plača u koji, istina, ni jednog trenutka ne brizne. Ona pokušava uzvratiti udarce, posebno je zapaženo njeno obraćanje u Parlamentu lideru opozicione partije, ali biva jasno da naprosto nije dovoljno ni zla ni nevaspitana da bi opstala među piranama koje ujedaju sa svih strana. Na narednim izborima će izgubiti i mjesto partijske liderice i poziciju premijerke. Na čelo vlade će zasjesti njen najljući protivnik i predvodnik hajke, Tony Abbott.
Mnogi će gledatelji, ne vjerujući vlastitim očima i ispunjeni bijesom, pohrliti ka internet pretraživačima u nadi da su upravo gledali film o izoliranom incidentu. Istina je poražavajuća a statistika neumoljiva – Australija je u vrhu zemalja u kojima mizoginija cvjeta. Tamo je svaka treća žena osjetila neki vid diskriminiranosti na osnovu spola na radnom mjestu. Ali jake žene, poput Julie Gillard, ne odustaju nakon jedne izgubljene bitke. Nakon napuštanja politike ona će se u potpunosti okrenuti zaštiti prava žena tražeći saveznice diljem zemaljske kugle i pozivajući djevojčice i žene da uče na njenom primjeru.
