Piše: Marko Njegić
U pauzi od zezanja i vrijeđanja holivudskih zvijezda na ovogodišnjoj dodjeli Zlatnih globusa, voditelj i komičar Ricky Gervais je iskoristio priliku da napravi finu reklamu vlastitoj seriji After Life, nastaloj u produkciji Netflixa. Gervais je rekao da je serija zabavnija od Zlatnih globusa, a njezina priča – pazite sad – u prvom planu drži čovjeka (glumi ga on sam) koji se pokušava ubiti nakon što mu je supruga preminula od raka. "Možete pogledati cijelu prvu sezonu u tri sata koliko će trajati ova dodjela", ispalio je Ricky i usput "spoilerski" najavio nastavak serije. "Druga sezona stiže pa je očito da se muškarac nije ubio". Sad kad je, tri mjeseca kasnije, druga sezona serije "stigla", jasno je da se After Life može dobrim dijelom "prelomiti" preko Gervaisova lika i djela, tj. njegova nastupa na Zlatnim globusima bez dlake na jeziku.
Serija koju je Ricky napisao i režirao možda nije zabavnija od Zlatnih globusa, ali znade biti prilično smiješna s obzirom na tužnu temu. A kraći format od šest polusatnih epizoda definitivno joj ide u prilog. Gledatelj može "stući" obje sezone za "samo" šest sati. Ilustracije radi, u prosječnoj seriji bi bio tek na šestoj epizodi jedne sezone. Minutaža svakako pogoduje da After Life djeluje manje repetitivno nego što jest. Ponavljajućeg karaktera serije svjestan je i Gervaisov Tony koji u drugoj sezoni, u kontekstu svoje egzistencije, spomene Groundhog Day, filmski klasik s Billom Murrayjem zapelim u petlji jednog te istog beskrajnog dana, inspirativan i za Netflixov serijski hit Russian Doll.
Radnje su repetitivne i u (n)ovoj sezoni: Tony odlazi na posao, ide na bizarne novinarske zadatke, svraća kod dementnog oca (David Bradley) u domu i produbljuje odnos s tamošnjom sestrom (Ashley Jensen), posjećuje suludog psihoterapeuta (Paul Kaye), obilazi grob supruge Lise gdje sjedi na klupi i razgovara sa starijom udovicom (Penelope Wilton), dolazi doma i gleda videa pokojne žene uz čašu vina... To je više-manje to. I tako ukrug, opet i iznova, od prve epizode prve sezone do zadnje u "season 2". Rutina Tonyjeva života i serije opako je blizu sit-comu, iako nije svedena isključivo na interijere i komediju kombinira s (melo)dramom, otprilike kao superiorniji Fleabag. Međutim, kombinacija smijeha i tuge u prvoj je sezoni imala bolju vagu.
Sezona 2 na momente se čini kao da je sklepana od (neuspjelih) scena koje su ispale u finalnoj montaži prve. Prednjači humor koji se povremeno otima dobrom ukusu čak i za Rickyjeve standarde. Terapeut spominje da bi silovao Hitlera (!), Tony ima dubiozan monolog o transvestitima i za male lokalne novine piše još bizarnije reportaže (djevojka pretjerala s plastičnom kirurgijom, sredovječni muškarac predstavlja se kao osmogodišnja djevojčica). Ako je, u tom pogledu, novinarskom analogijom, prva sezona bila gotovo pa "The Guardian", druga je "The Sun". Slične novinske priče u prvoj sezoni bile su simpatične ili otkačene s mjerom, poput reportaže o mrlji nalik Kennethu Branaghu i bebi s izgledom Hitlera. Sada znaju biti odbojne, premda je i dalje užitak gledati Tonyja i njegovog vjernog fotoreportera Lennyja (Tony Way) u interakciji s ljudima koji rade sve da dospiju u novine.
Općenito, ova serije ovisi o interakciji likova i likovima kao takvima, a većina njih su, srećom, još uvijek karakterno prilično sočni, posebice Tonyjeva kolegica zaljubljena u Kevina Harta (Diane Morgan), "sex workerica" Roxy/Daphne (Roisin Conaty) i poštar "Pat" (Joe Wilkinson), pa i njegov urednik (Tom Basden), inače brat pokojne Lise. Kerry Goodliman je neodoljiva kao Lisa i gledajući je samo preko laptopa, u starim snimkama i oproštajnim videoporukama, kužimo zašto Tony ne može preboljeti njezin gubitak, mada mu ona poručuje "ne želim da tuguješ zauvijek". After Life je u obje sezone, posebice drugoj, puno dojmljiviji kad Tonyjevo žalovanje, usamljenost i očaj rabi u gorko-slatke dramske, ne humoristične svrhe, pa makar sentimentalnost sada još više ponekad graničila s "hallmarkovskom".
Jer, Gervais komediju na momente glumi kao da vodi Zlatne globuse i ponaša se kao "trol na Twitteru", a u drami otkriva svoju (su)osjećajnu stranu poput Jima Carreyja (od Trumanova showa do Šaljivca). Takav, pridobiva gledatelja da navija za Tonyjev oporavak, čak i ako mu ne može tako lako oprostiti što je đankiju-beskućniku (Tim Plester), s kojim se skompao, spremno dao novac da se nadrogira do smrti. Slijedeći Murrayjev trag iz Beskrajnog dana, Ricky kao Tony prolazi metamorfozu od ogorčenog mizantropa i sarkastičnog cinika do čovjeka koji ponovno pronalazi dobrotu u ljudima i svijetu oko sebe. U tom procesu Tony omogućava katarzu sebi i gledatelju, čineći da im bude još jednom malo toplije oko srca.
Odličan soundtrack
Gervais je seriju obogatio odličnim pjesmama pa su epizode prožete ili završavaju pjesmama poput "Rocketmana" Eltona Johna, "Satellite Of Love" Loua Reeda, "Into My Arms" Nicka Cavea...
Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija
