Piše: Sead Vegara

Godina je 2011. Francuski reditelj Michel Hazanavicius se odvažio na smion potez. U doba opšte filmske modernizacije (da ne kažemo revolucije) – kompjuterski generirani efekti, 3D, odlučio je snimiti crno-bijeli nijemi film –posvetu Hollywoodu dvadesetih godina prošlog stoljeća. Finalni proizvod –briljantno rekao bi neko, dok opet ima i onih kojima se tako nešto uopšte ne sviđa. Da je briljantno potvrdila je Američka filmska akademija dodijelivši Umjetniku pet Oscara –najbolja režija, film, glumac, muzika i najbolji kostim. U toj utrci za Oscare, Umjetnik je pobijedio još jedan film čiji je reditelj Martin Scorsese, na svoj način odao počast počecima filma i filmske umjetnosti. Scorsese je za Hugu koristio sve prednosti kojima raspolažu današnji filmaši i dokazao da se takva ''novotarija'' kakva je 3D može koristiti u svrhu stvaranja prave filmske umjetnosti. Snimljen u 3D-u, Hugo je osvojio Oscare u pet tehničkih kategorija tako da se može reći da je na Oscarima vođena borba između filmova koji su na jedan način dijametralno različiti (crno-bijeli nijemi film i 3D film sa specijalnim efektima u boji) i na drugi način opet slični po onome čime žele odati poštovanje. Osamdeset godina unazad Umjetnik bi predstavljao pravi mainstream, dok danas prolazi kao potpuni art house film.

Umjetnik; reditelj: Michel Hazanavicius; uloge: Jean Dujardin, Bérénice Bejo, James Cromwell, John Goodman; 2011.

IMDb rejting: 8.0/10

Rotten Tomatoes rejting: 98%

Umjetnik u fokusu svoje priče ima slavnog i poznatog glumca Georgea Valentina (Jean Dujardin) koji je 1927. godine na vrhuncu svoje slave snimajući hit za hitom nijeme filmove sve do trenutka kada Hollywoodom 1929. zagospodari zvuk. Mlada starleta Peppy Miller (Bérénice Bejo) koja je igrom slučaja još davno završila na naslovnici novina sa slavnim glumcem se nakon toga polako probijala u Hollywoodu i sada je vodeća filmska zvijezda, dok je nekad slavni Valentin sada samo blijeda sjenka glumca i čovjeka koji je nekad bio. Glumci u glavnim ulogama Jean Dujardin i Bérénice Bejo su na veličanstven način dočarali svoje likove trudeći se da ne izmiču iz zadanih okvira nijemog filma. Dujardin je lik Valentina portretirao u maniru slavnog holivudskog glumca Daglasa Fairbanksa koji je poput Valentina (blistavi osmijeh) bio isti i na platnu i u životu –istinski kralj Hollywooda. Bejo je kao Peppy Miller sva lepršava i vrckasta i u svom putu ka uspjehu nikad nije zaboravila svoje uzore. John Goodman kao Al Zimmer, direktor filmskog studija, i James Cromwell kao Clifton, Valentinov vjerni vozač, su dva lika koja upotpunjavaju sliku slavnog Valentina kakvu reditelj Hazanavicius želi da predstavi publici.

Hazanavicius je snimio film u pravom retro stilu. Nije se služio zumom niti kamerom iz ruke. Pored tehničkog dijela Umjetnik posjeduje dušu nijemog filma –sve one stvari i detalje koje su obilježile tu eru filmske umjetnosti –odanog psa koji je bio tako česta pojava u takvim filmovima (Valentinov vjerni pratilac Jack Russell terijer pravi imenom Uggie) te prelijepo vizualizirane momenate glumačke virtuoznosti. Poetika nijemog filma počiva na poetici ljudskog tijela i duha. Tišina je zlato i rijetka prednost u filmovima. Izrazito je teško odglumiti i snimiti scenu bez dijaloga, a da ne bude dosadna publici. (Postoji odlična scena u filmu u kojoj Peppy provlači ruku kroz rukav obješenog Valentinovog odijela spuštajući nakon toga ruku u odijelu na svoje tijelo simbolizirajući dvoje ljubavnika.) Za to je potreban pametan reditelj koji će znati da iskoristi odsustvo zvuka i pretvori ga u nešto uzvišeno, a samo toliko talentovan reditelj (kakav je Hazanavicius) da napravi film u kojem je odsustvo zvuka konstantna vrlina. Još jedna scena u kojoj su reditelj i glavni glumac pokazali sav svoj talenat jeste scena sna u kojoj nesretni Valentin ne može da vjeruje šta mu se dešava.

Svakako, poput pravog nijemog filma i Umjetnik ima muzičku podlogu koju je komponovao Ludovic Bource i koja u mnogome pomaže filmu na stvaranju potrebnih emocija. Muzika nekad razigrana, a nekad mračna je zaista komponovana u stilu muzike nijemih filmova, a malo bolji poznavaoci filmske muzike će zapaziti i posuđenu temu Bernarda Herrmanna komponovanu za Hitchcockov Vertigo. Opet, koliko god mnogi budu negodovali i osporavali Umjetnika zbog činjenice da je riječ o crno-bijelom i još pored toga nijemom filmu, ostaje zabilježeno da je takav film dobio pet Oscara i to tri u najvažnijim kategorijama.