Piše: Selma Delić

„Kada sam upoznao Candy, dani su bili tako slatki i sve je bilo lijepo. Ptice su letile na nebu. Mnogo je nježnosti bilo u nama.“

Candy je samo jedan u nizu filmova čija se tematika bavi bolešću ovisnosti o (teškim) drogama. Sjetimo se samo jednog od najdramatičnijih, ali i najbrutalnijih prikaza iste bolesti, a to je film Requiem for a Dream iz 2000, ali i mnogih drugih filmova, koji su šta više bazirani na stvarnim događajima poput The Basketball Diaries (1995), koji je baziran na autobiografskom romanu Jima Carrolla, i Beautiful Boy (2018), zasnovan na memoarima Davida Sheffa. Australijski film Candy (2006) je zasnovan na istoimenom romanu australijskog pisca, scenariste i pjesnika, Lukea Daviesa, Candy: A Novel of Love and Addiction iz 1997.

Ovo je film koji će vas uspjeti, svojom radnjom i snažnim umjetničkim izražajem, uvući u kožu glavnih likova, te sa stopostotnom sigurnošću vas staviti u cipele ovo dvoje mladih ovisnika o teškim drogama, konkretno u ovom slučaju se radi o heroinu, nakon čega nećete ostati ravnodušni prema jednom od najvećih globalnih problema današnjice. A to je bolest ovisnosti o drogama. Film je podijeljen u tri etape: Raj, Zemlja, Pakao, te ćemo se potruditi da se samo pozabavimo prvom i jednim dijelom druge etape, kako ne bismo puno otkrivali.

„Ovaj put hoću kao ti.“

Prva etapa filma Candy (Raj) počinje scenom u kojoj vidimo kako troje relativno mladih osoba – pjesnik Dan (Heath Ledger) i studentica likovnih umjetnosti Candy (Abbie Cornish), koji su momak i djevojka, i njihov prijatelj Schumann (Tom Budge) – pripremaju svako svoj prvi jutarnji fiks, koji će za Candy zaista i biti prvi, ali skoro pa i posljednji. Nakon što Candy ubrizga sebi preveliku dozu heroina, koja joj je prije toga data od strane onog koji je istu takvu i pripremio, ona umalo da doživljava overdose i biva samim tim ugušena u kadi, dok je njen dečko, u međuvremenu, levitirao u orbitama heroinskog raja. Ona biva jedva spašena nakon što joj bude ubrizgan slani rastvor kako bi se povratila. U ovoj prvoj etapi je prikazan taj početak jednog užasnog i veoma često kobnog rollercoastera u kojem bivaju zarobljeni narkomani: od iznalaženja načina da se dođe do novca za opskrbu zalihama slatkog šećera za vene, do gubljenja ličnog kompasa, te malignog uništavanja kako svog života tako i tuđih.

„Budućnost je bila neizvjesna. Sadašnjost je bila tako dobra. Nisam htio da uništim Candyin život, već da uljepšam svoj.“

No, prije nego nastavimo, moramo se osvrnuti na taj vanserijski talenat za glumu koji je posjedovao tragično preminuli australijski glumac Heath Ledger (10 Things I Hate About You, Lords of Dogtown, The Dark Knight). On je savršeno utjelovio ovisnika Dana, te samim tim nam dao jedan istinski prikaz - fatalni pad - osobe, tačnije mladića koji bi skoro pa na savjesti mogao nositi ono što je priredio svojoj djevojci Candy. Upravo zbog te karakterne glume kojom je vladao i sam Heath, ali i Geoffrey Rush, koji je glumio dilera Caspera, koji je ujedno i Danov „drugi otac“, dat nam je do sada najbolji prikaz boli i patnje s kojom se nose ovisnici. Dan je samo jedan zaljubljeni i emotivno nezreli – „ludi“ - pjesnik, koji je isto tako ludo zaljubljen u svoju djevojku Candy, koju je iznenađujuće dobro odglumila australska glumica Abbie Cornish (A Good Year, W.E., The Virtuoso), te koja biva od strane Dana uvučena u inferno droge.

„Tečni dijamorfin. Poznat kao heroin. Čist. Ja ga zovem žuti Isus.“

Za Dana jedino što možemo još znati jeste da nije ni u kakvim odnosima sa svojim roditeljima, dok je kod Candy sasvim suprotan slučaj. Njeni roditelji su brižni, pažlijivi, imućni, ali i nadasve veoma lakovjerni, na samom početku. Ovaj film sem što prikazuje taj pakao droge, on se bavi i pitanjima morala i odluka koje (ni)su u skladu sa istim moralom. Također je prikazan i pad karaktera osobe, te kako lako čovjek, ako je ovisnik, biva stavljen na kušnju, ali i na jedan veoma važan životni ispit: da li da zaista postane i do kraja ostane vječita beskarakterna đavoljeva sluga, ili da se izbori sa egoizmom i spasi ne samo svoj, već i tuđe živote, koje je on lično doveo i dovodi u opasnost.

„Bit ćemo muž i žena. Jedno tijelo.“

U drugoj etapi, naši glavni (anti)junaci bivaju suočeni sa tim bitnim testom – testom izdržljivosti karaktera. Nakon što Candy ostane u drugom stanju, njih dvoje se odlučuju na odvikavanje, u njihovom slučaju poznato kao „cold turkey odvikavanje“, bez korištenja ikakvih „pomoćnih“ medikamenata koji bi im olakšali put odvikavanja - tipa konzumiranje Metadona.

Ovdje se zaustavljamo, te preporučujemo da obavezno pogledate ovaj film koji i emotivno najhladniju osobu dovodi do suza kao i do „buđenja“.

No, važno je još nešto, za kraj, naglasiti. Ako želite da u potpunosti shvatite bilo čiji um, morate ga prvo „hakovati“, a to uopšte nema veze s onim što glumci rade - čuveni „stanislavski sistem“. No, da biste „hakovali“ nečiji um, morate posjedovati i još neka znanja koja se, nažalost, ne izučavaju u školama glume i na filmskim/glumačkim akademijama. Nažalost, glumci su uskraćeni za takvu vrstu edukacije, ali se vrlo često odgovor i put ka učenju može naći u samom „srcu“ mentalizma, između ostalog.

„Nema povratka. Ako vam je dato olakšanje, mislim da je dobro da zapamtite koliko je tanko.“

Ono što je nas najviše nagnalo na to čuveno ulaženje, penetriranje, u um Dana, ali kasnije i Candy, jeste ta želja da saznamo kako je to kada se osoba nađe u dilemi da bira između dva lika – „pognutog, amoralnog i doživotno osuđenog đavola“ i „nesebičnog, (nažalost) izgubljenog i (skoro pa) palog anđela“. Dan je neko ko je izgubljen, te zbog te svoje izgubljenosti, dovodi i sebe, ali i Candy (skoro) do propasti. On je u njoj vidio svoj lični kompas, ali Candy nije znala da joj je ta uloga dodjeljena, te mu se jednostavno prepustila da zajedno otplove rijekom Stiks ravno u Nedođiju.

Da li ćemo nakon ovog filma mirno pognuti, po ko zna koji put, glavu pred jednim od najvećih, ako ne i najvećim, globalnih problema današnjice i pustiti da preuzme kormilo nad našim životima, bez obzira bili mi ovisnici ili trgovci narkoticima, ili ćemo se „probuditi“ i zauzeti stav, kao i karakter, jer svaka nesreća koju drugom prouzrokujemo, kad-tad se vrati nama ili, nažalost, našim najmilijima?