Piše: Marko Njegić

Podastrete li pred filmofile izbor među dvama isturenim gangsterskim filmovima Roberta De Nira i Martina Scorseea, Dobri momci ili Casino, gotovo svi će odabrati Goodfellas. Ista je stvar s odabirom između dvaju gangsteraja Ala Pacina i Briana De Palme Lice s ožiljkom i Carlitov način – većina će se opredijeliti za kultni(ji) Scarface. Međutim, autor ovih redaka je tim "Casino" i, naročito, tim "Carlito". Dvojbe za njega nema kad je u pitanju duel Pacino-De Palma filmova – Carlito's Way (1993.), i to "all the way". Podcijenjeni ili nedovoljno cijenjeni Carlitov način je "Srce s ožiljkom", osobni/intimni favorit u opusu obožavanog redatelja De Palme (Odjevena da ubije, Carrie, Pucanj nije brisan, Nedodirljivi) i glumca Pacina, njegova naj(draža) uloga.

Carlitov način; režija: Brian De Palma; uloge: Al Pacino, Sean Penn, Penelope Ann Miller, Luis Guzman, John Legiuzamo; 1993.

IMDb rejting: 7.9/10

Rotten Tomatoes rejting: 81%

Mozak kaže Kum I&II, ali srce kuca za "Carlita", iako zna da će opet, po tko zna koji put, biti slomljeno od prvog do zadnjeg kadra. Film slama mnoga srca – srce Carlita Brigantea, njegove djevojke Gail (Penelope Ann Miller) i gledatelja. No, Carlito's Way barem ima srce, kao rijetko neka gangsterska drama. De Palma i Pacino pobijaju izjavu "američkog gangstera" Denzela Washingtona kako "ne možeš naći srce da u njega zabiješ nož". Ovo je najsrčaniji gangsterski film i najsrčanija Pacinova izvedba, s najviše srca i duše, a najmanje povišenih tonova od osamdesetih naovamo.

Pacinu su već slamali srce na filmu ovim ili onim izdajama, što je i verbalizirao u sceni iz The Godfather Part II ("You broke my heart!"), ali taj lom nije nikad ovako bolio njega i gledatelja. S hladnim, matematički (is)kalkuliranim Michaelom Corleoneom teško se poistovijetiti nakon što je zatvorio vrata ljudskosti na kraju prvog Kuma. Suprotno njemu, Carlito je topliji, ljudskiji lik kojeg osjećamo i s kojim dišemo od moćnog "fade in" uvoda. On nam se direktno obraća "voiceover" naracijom pričajući svoju priču i De Palma nas gotovo postavlja unutar njegove glave. U tom momentu Carlito je upravo primio dva metka u prsa iz neposredne blizine na željezničkom kolodvoru, no pokušava nas uvjeriti kako se njegovo srce ne predaje i da nije još spreman otići, premda potiho sluti(mo) da mu je kucnuo čas.

"Netko me vuče prema zemlji, ne vidim to, ali osjećam". Scena je melodramski perfektna i razorno melankolična, sva u "depalmovskom" usporenom pokretu, s bijelim svjetlom i lebdećom kamerom, orkestriranom kao da duša napušta tijelo. Kadrovi su crno-bijeli, a u koloru "svijetli" samo plakat s natpisom "Bijeg u raj" koji u krupnom planu gledaju Carlitove oči, umorne i snene, tužne što će njegov rajski san s Gail teško biti odsanjan. De Palma tu povlači internu paralelu prema Licu s ožiljkom. Poster "Escape To Paradise", s palmama i narančastim zalaskom sunca, izgleda kao da je skinut sa zidova Tonyja Montane. Pojedine sličnosti krase Scarface i njegovog deset godina mlađeg brata.

Gangsteri u oba filma su Latinoamerikanci – Montana je Kubanac, Carlito Portorikanac.Obojica se bave dilanjem droge, vode noćne klubove i vole lijepe plavuše (ovdje Penelope, ondje Michelle Pfeiffer). Postoje i ključne razlike. Stariji i mudriji Carlito želi se povući iz posla nakon što je izašao iz zatvora, odlučan da se ne vrati na ulicu. "Radio sam 25 godina to sranje i što imam od toga, šipak", svjestan je Carlito u razgovoru s odvjetnikom Kleinfeldom (Sean Penn, briljantan i jedva prepoznatljiv s imidžom nekakvog Arta Garfunkela iz pakla). Plan mu je ući s frendom u biznis iznajmljivanja automobila na rajskom otoku na Bahamima, za što mu treba 75.000 dolara, zbog čega i pristaje voditi klub za kako bi zaradio taj novac.

"Iznajmljivače auta ne ubijaju tako često", našalio se Carlito. "To je san, moraš sanjati, dušo", govori najveći romantični sanjar među gangsterima. Dakle, Carlitov san je malen, nije "american dream" kakvog je sanjao Montana želeći pokoriti čitav svijet ("the world is yours") i biti kralj na planini kokaina, bog na vrhu gangsterskog Olimpa. Možda bi Montana sazrio kao Carlito da je odgulio zatvorsku kaznu i da nije kraj filma dočekao pokošen sa stotinu metaka, nakon ikoničke rečenice "Say hello to my little friend". Tako snažno Carlitove riječi ne odzvanjaju u kolektivnom uhu popkulture zato što su manje gangstersko-akcijski "cool", a više (melo)dramski refleksivne, otrježnjujuće i poučne – "Usluga te ubije brže od metka", "Nema prijatelja u ovom poslu"...

Ovaj gangster je mudriji, kontemplativniji i realniji. "Ništa nije ostalo. Kao u kaubojskim filmovima, samo umjesto korova i kravlje balege imamo olupine auta i pseći izmet", svodi on dojmove kad izađe iz zatvora, našavši se na ulici gdje sada vladaju neki novi klinci koji "ne poštuju ljudski život i upucaju te samo da vide kako letiš u nebo", kako veli Pachanga (Luis Guzman). Jedan od njih je Benny Blanco iz Bronxa (John Legiuzamo), usijana gangsterska glava nalik Montani, pa i Carlitu prije 20 godina. Koliko god Carlito želio pobjeći od paklene ulice, ulica ga povlači natrag. Motiv je poznat Pacinu još od The Godfather Part III ("Just when I thought I was out, they pull me back in..."), ali dok je Corleonove grijehe bogu bilo teško otpustiti, za pokajnika Carlita mislimo da ima nade dok prebire po mislima iznoseći svoja nadanja, snove i stavove o časti ulice stare škole.

Nada umire posljednja u filmu neovisno o tome koliko smo ga puta gledali. Jednostavno, želimo da se Carlito izvuče van gangsterskog svijeta i skrasi s voljenom Gail koju je romantično promatrao na pljusku zaštićen poklopcem od kante za smeće u krasnoj sceni kad kapi kiše zaljubljeno tapkaju po njegovu srcu. Osjećaj je sličan osjećaju brige za De Nirova Neila McCauleya u Vrućini Michaela Manna. Veliko je to postignuće Pacina i De Palme čak i u odnosu na Heat budući da McCauley nije bio napucan već u uvodu na način da njegova smrt visi u zraku kao Carlito(va). Intenzitet napetosti je upravo stoga iznimno velik kroz čitav film – osjećamo da mu je sudbina zapečaćena od prvih kadrova, ali isto navijamo iz sveg glasa da izbjegne fatum i nadiđe prokletstvo, ostvari san koji mu je tako blizu da ga može dotaći vršcima prstiju.

U prvoj akcijskoj sceni izvanredne De Palmine režije (biljar, nož u odrazu naočala) jasno je frka dolazi nepozvana i da prošlost juri za Carlitom, a kad mu se vrati "stari refleks" prilikom suočavanja s Bennyjem i crveni neon prekrije polovicu njegova lica, to je znak da je kupio jednosmjernu kartu za pakao, makar Pacinov i De Palmin iskupnički gangsteraj zaslužuje da ode u raj. Svejedno, sa Carlitom smo svaki korak do kraja puta, uključujući finalnu potjeru "na noge" od kluba do željezničkog kolodvora koju De Palma režira kao Ronina na "autotabanićima", naslanjajući se i na vlastiti The Untouchables s izvrsnom pucačinom na Grand Central Stationu uz manje "slow motiona" i više opipljivih akcijsko-trilerskih tenzija u igri mačke i miša (pokretne stepenice). Pacino i De Palma se trude da Carlito ode uz prasak prije nego što dođe red na srcedrapateljski "fade out" završetak. Carlito je dao sve od sebe da ne slomije srce dragoj Gail (i nama), ali nažalost nije uspio. Srce ostaje slomljeno.

‘Vodim klub kao Bogart‘

Dodatna poveznica s Scarfaceom leži i u nazivu Carlitova kluba "El Paraíso" – tako se zvao fast food u kojem je radio Montana. Kad Carlito spomene da "vodi klub kao Bogart", time kao da De Palma ističe nesretnu romantičnu priču u stilu Casablance, s još tragičnijim svršetkom. Kemija između Pacina i Millerice je opipljiva zato što su se zaljubili jedno u drugo i izvan seta. U sporednoj ulozi je izvanredan i Viggo Mortensen, godinama prije nego što je postao poznat.

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija