Piše: Benjamin Hasić

Charlie Kaufman ni u kakvom pogledu nije prosječni holivudski scenarista. On ne nestaje iz slike nakon što napiše scenarij, što je uobičajena praksa u holivudskom studijskom sistemu. Scenarista obično nema nikakvu kontrolu nad završnim uratkom i nije nikako uključen u produkciju filma. Međutim, Kaufman insistira na svojoj ulozi u produkcijskom procesu, naročito u post-produkciju, te na bliskoj saradnji sa režiserom kako bi usuglasili vizije o projektu. Ovakva vrsta odnosa je izuzetno rijetka u holivudskom sistemu. Kaufman, svoje scenarije ne piše sa planom vezanim za komercijalni i finansijski uspjeh. Radnja i narativ ne dolaze na prvo mjesto, kao ni likovi. Umjesto toga, on na svoje filmove gleda kao na meditacije o idejama, otvorenim diskusijama koje se mijenjaju u zavisnosti od stanja uma u kojem se film posmatra.

Kaufmanov proces rada -  po kojem on o jednoj ideji, bez ikakve naznake priče ili radnje, razmišlja godinama, mijenjajući vlastiti stav i tačku gledišta – ga dovodi do pisanja izuzetno neobičnih, ličnih i dubokoumnih scenarija i filmova. Kaufman je čovjek velikih i apstraktnih ideja, od descartesovskog dualizma (Being John Malkovich) do nemogućnosti transcendencije verbalnih i simboličkih koncepata (Synecdoche, New York). Ono što odlikuje svaki njegovih film je ironična prizma, kroz koju on posmatra slabašne pokušaje ljudskog roda da se izbori sa neizbježnim propustom svakog pokušaja vještačke aktualizacije.

Ukoliko njegov rad posmatramo kroz djelovanje likova koje piše i stvara, Kaufmana možemo okarakterizirati kao glasnika izgubljenog čudaka koji se nalazi u svakom od nas. Njegovi junaci nisu lijepi ni šarmantni, oni nisu čak ni herojski. Umjesto toga, oni su skloni samomržnji, ranjivi i na razne načine neprivlačni. Ova predstava o unutrašnjoj nakazi, koja čuči u nama i koja se manifestira na razne, neugodne načine je usko povezana sa konvencionalnim, medicinskim pojmom – anksioznost, koja se ispoljava kao pretjerana briga, nervoza i socijalna anksioznost. Njegovi likovi iskazuju simptome generalnog anksioznog poremećaja: ubrzani su, često su namršteni, uzvrpoljeni su te se znoje; rječiti su dok su u isto vrijeme ispunjeni sumnjom prema sebi; um im je ispunjen velikim pitanjima i idejama dok su u isto vrijeme nespretni i lako se izgube u opuštenim intimnostima i pri donošenju sitnih odluka; ozbiljni su, ali nekad i budalasti. Ispod svih ovim simptoma i karakternih osobina se nalazi nešto dublje, mnogo dublje, oni se pokušavaju izboriti sa nečim nepoznatim, žele na površinu svijesti iznijeti to nešto i riješiti.

Na prvi pogled se ova tematika i način karakterizacije može protumačiti kao odraz ljudskog stanja u savremenom dobu. Ovo je pitanje Kaufmanovog senzibiliteta, ličnih iskustava od kojih ne bježi( ili ne može pobjeći) i koje se pojave kad god on sjedne za pisaćom mašinom ili, što je vjerovatnije, za Microsoftovim wordom. Ovi motivi se javljaju u sve i jednom njegovom filmu, zbog čega se on na može, bez ikakve sumnje, nazivati autorom.  Jedinstvenost Kaufmanovih scenarija je očita, umjereni poznavatelj filmske umjetnosti će znati da je odgledao njegov film na osnovu na osnovnu nekoliko scenarističkih postupaka: protagonisti su svojevrsni luzeri koji sebe apsurdno pokušavaju shvatiti bježeći od samih sebe, nadrealnih elementa u dijegezi i postmodernističkog ironičnog humora koji obavija skoro pa svaku scenu.

Njegov prvijenac, Being John Malkovich, posjeduje sve te osobine. Protagonista filma, Craig Schwartz, je bezuspješni lutkar koji se zapošljava u firmi kao službenik, nakon čega nalazi prolaz koji vodi u glavu glumca Johna Malkovicha. Being John Malkovich nameće pitanja o tome da li je ikako moguće duboko poznavati i poistovjetiti se sa drugom osobom. U jednoj od prvih scena u filmu, Craig objašnjava svoju ljubav prema lutkarstvu – želi da uđe u glave drugih. Želi da vidi kako je biti neko drugi, gledati svijet iz njihove perspektive, osjećati ono što oni osjećaju. Pronalazak portala u glavu Johna Malkovicha se na pravi pogled čini kao rudnik zlata za osobu sa tim početnim ciljem – naime, osoba, nakon što uđe u Malkovicha, gubi kontrolu, može jedino osjetit vanjski svijet kroz filter Malkovichevih osjetila. Osoba osjeća ono što glumac osjeća; njegove hemijsko-emocionalne reakcije (žudnja, napetost itd.), utječu na osobu u njegovoj glavi podjednakim intenzitetom. Oni postaju John Malkovich.

Očigledno je da je nakon završetka i uspjeha ovog filma, Kaufman proveo mnogo vremena kontemplirajući o sličnim temama i idejama. Kako izaći iz vlastite glave? Kako doći do potpunog razumijevanja druge osobe? Kako doći do potpunog razumijevanja samog sebe? Čini se da on jednostavno ne može pobjeći od samog sebe, što je očigledno iz činjenice da je ubacio sebe kao lika u scenariju za film Adaptacija, projekat koji je originalno počeo kao prava adaptacija romana "Kradljivac orhideja", autorice Susan Orlean, za film. Umjesto da je predao običnu adaptaciju knjige, Kaufman je studiju dostavio meta-adaptaciju, scenarij koji dramatizuje proces samog pisanja adaptacije. Koji je obim istinosti u ovom scenariju je nejasno, ali se može pretpostaviti da je Kaufman imao problema pri adaptiranju, inače film ne bi postojao u ovoj formi. Nijedna osoba ne bi napisala scenarij kao Adaptacija, ukoliko to baš i nije morala uraditi.

Problem bježanja od sebe se u Adaptaciji manifestuje kroz lik Donalda, koji poznaje sebe onakvog kakav zaista jeste; nakon što pomogne Charliju da upozna sebe, njegova pojava više nije potrebna. Ovo predstavlja pomirenja između dva dijela Kaufmanovog uma, između dva dijela njegove ličnosti koja svoje utjelovljenje nalaze u likovima Donalda i Charlija. Na samom kraju filma, dobivamo uvid u jednog novog Charlija – samopouzdanog i optimističnog čovjeka koji je napokon u mogućnosti da komunicira sa vanjskim svijetom, onako kao on to želi, čovjek koji još uvijek nije napisao svoj najbolji scenarij. Kaufman napokon shvata balans, kojeg mora održavati, između vlastitih umjetničkih tendencija i razumijevanja komercijalnog aspekta pisanja scenarija.

Eternal Sunshine of the Spotless Mind, njegov slijedeći rad, se upravo čini kao uspješno primjenjivanja balansa između te dvije potrebe. Dio uspješnosti filma leži u Kaufmanovom shvatanju da publika želi akciju. Na Eternal Sunshine... se može gledati kao na film potjere – potjera se odvija u Joelovom pamćenju dok Mierzwaik pokušava privesti kraju postupak brisanja, čak i kada se Joel aktivno bori protiv toga. Svaka scena je vizualno bogata i zanimljiva upravo zbog raspadanja Joelovog sna – automobili padaju iz neba, zgrade se ponavljaju, lica se tope, jedna zgrada se čak i raspada, dasku po dasku, dok je okean guta. Ovo su uglavnom maleni elementi u filmu, čiji je primarni cilj da radnju filma učine potpunijom. Iako je Kaufman o sebi rekao da mu radnja i karakteri nisu na prvom mjestu, likovi u Eternal Sunshine... svojim osobinama mame empatiju se izrazitom lakoćom, mi zaista želimo da oni uspiju. U njima ima nešto posebno, nešto što ih odvaja od ostalih Kaufmanovih likova. Što je još jedan dokaz da je u ovom uratku primijenio lekcije naučene iz iskustva Adaptacije.

Radnja u Being John Malkovich je toliko divlja, toliko prilagođena Kaufmanovog poimanju filma da gledatelj u jednom trenutku postaje odvojen od likova, ljudskih bića pa na njih gleda kao na puke simbole. Dok su likovi u Adaptaciji ukalupljeni u scenarij (nuspojava činjenice da je film samo-referencijalan) da oni počinju gubiti vlastiti identitet kako film odmiče. Joel i Clementine, međutim, u potpunosti služe ideje film dok je u isto vrijeme uspijevaju posve transcendirati; ono što dobivamo iz filma se čini kao prirodno otkriće samih likova umjesto da je nametnuto od strane Kaufmana.

Važno je napomenuti da je Eternal Sunshine... dio prirodnog razvoja Kaufmanovog stila, u njemu i dalje posmatramo osobu koja je 'zatočena' u glavi, samo što je to u ovom slučaju mnogo očitiji. Joel je zaglavljen u vlastitim sjećanjima, natjeran je da ih u isto vrijeme proživljava i posmatra dok se odvijaju. Međutim, on u toku filma ne saznaje samo mnogo toga o sebi, već i o Clementine, ljubavi zbog koje se odlučio na taj proces. Time što je ušao u vlastito sjećanje i sagledao stvari sa svojevrsne distance, uspijeva razumjeti sebe i Clementine na novi način. Ovaka postavka vodi do zaključka po kojem je on morao ući u vlastitu glavu kako bi izašao iz nje – samo uz ulazak u sjećanje i sagledavanje istih iz nove tačke gledišta, on postaje sposoban da shvati njihovo pravo značenje, samim tim shvatiti samog sebe, Clementine i prirodu njihove veze.

Slijedeći korak u umjetničkom razvoju Charlija Kaufmana je film Synechdoche, New York u kojem se pokušao suočiti sa neizbježnom nemogućnosti dosljedne reprezentacija u umjetničkom djelu. Protagonista filma, Caden Cotard (Philip Seymour Hoffman), je četrdesetogodišnji režiser koji živi u državi New York. Pratimo ga nakon što ga napusti supruga, koja se preseli u Berlin kako bi postala svjetski poznata umjetnica. Caden doslovno provodi decenije stvarajući pozorišni komad sa kojim pokušava rekonstruirati grad New York u ogromnom skladištu na Manhattanu.  Naizgled beskrajne građevine, mostovi i ulice na neobjašnjen način uspijevaju stati u skladište koje se raspada.

Sav ovaj prostor je Cadenu potreban kako bi stvorio rad koji je 'velik i istiniti i vitalan', nešto u šta će napokon moći smjestiti 'pravog sebe'. Ovakva vrsta ambicije dovodi do apsurdno inkluzivne situacije, jer počinje upijati sve više i više banalnih detalja iz svih života vođenih na Manhattanu. Zašto baš Mahattan? U filmu se to nijedno ne spominje eksplicitno, ali se to odnosi na činjenicu da je Mahattan otok koji je odvojen od veće cjeline kontinenta (sinegdoha).

Na samom kraju Adaptacije, dok Susan grli beživotno Larochevo tijelo nakon što ga napali aligatori dok  je ganjao Charlija i Donalda, ona izgovara:“It’s over. “Everything’s over. I did everything wrong. I want my life back. I want it back before everything got fucked up. I want to be a baby again. I want to be new." Ali kako nam Craig pokazao u Being John Malkovich, nije u našim mogućnostima promijeniti se samo jer smo dobili novu priliku, novi kontekst. Donald nam u Adaptaciji pokazuje da je ključ za sreću razumijevanje samih sebe. Naposljetku, u Eternal Sunshine of the Spotless Mind, Joel i Clementine povlače i jednu i drugu pouku. Svjesni su toga da se ne mogu promijeniti. Znaju da su osuđeni na pravljenje istih grešaka. Ne postoji ništa što mogu učiti po tom pitanju. Ali, oni to razumiju i, što je važnije, prihvataju. Caden Cotard je primjer osobe koja nije primijenila ove pouke, što obilježava njegovu tragičnu sudbinu.