Posrnuloj filmskoj industriji, a naročito njenoj najpogođenijoj branši, u pomoć priskače niko drugi doli Christopher Nolan. Velikan suvremene režije, Nolan je poznat kao gorljivi zagovarač filma kao umjetnosti čija je matična domena baš kino-dvorana, bez koje je nemoguće puni doživljaj za gledanje jednog filmskog naslova. Shodno tom gledištu, veliki režiser se pridružio apelu Udruženja vlasnika kino-dvorana Kongresu Sjedinjenih Američkih Država za spašavanje ove industrije, sročivši svoja mišljenja u kolumni u cijenjenom dnevnom listu, The Washington Post.

Nolan je opisao trenutno stanje u kojem se nalaze dvije grane industrije, a potom se posvetio važnosti odlaska u kino, ne samo kao pukog medija gledanja nekog naslova, već kao i važan društveni doživljaj. Uz puno poštovanje trenutnih prilika u svijetu, Nolan se osvrnuo na važnost gledanja filma na velikom platnu, u dvorani sa drugim osobama, kao dijela jedne zajednice. Režiser se također dotakao i „škakljivog“ pitanja odnosa studija kao tvoraca filma, a kina kao konačnih izlagača:

Pored pomoći uposlenicima kino-dvorana koju oni trebaju od vlasti, zajednica teatralnih izlagača treba strateške partnere od studija koji će gledati naprijed u budućnost. Prošlih nekoliko sedmica je poslužilo kao podsjetnik – ako nam je takav bio potreban – da u životu postoje i važnije stvari od odlaska u kino. Međutim, kada razmotrite šta taj odlazak u kino nudi, uvjerit ćete se da isti ipak važan.

Nolan nas, naravno, asocira na društveni vid odlaska u kino radi gledanja nekog filma – okupljanje sa prijateljima, doživljaj gledanja samog filma sa drugim osobama u kojem neke trenutke dijelimo zajedno, bilo da je posrijedi smijeh, plač ili ironično kolutanje očima. Dalje, ima nešto magično u onom trenutku kada se prigušena svjetla ugase, a zraka projektora oživi slike na velikom platnu, ili kada nakon odjavnih kartica konačno napustite dvorane i izađete na svjež noćni zrak.