Piše: Maja Abadžija The Disaster Artist je priča o mukotrpnom umjetničkom traganju koje rezultira najgorim filmom svih vremena. Motiv umišljenog antitalenta uvijek pruža mogućnost kvalitetne komike. Jedan od najuvrnutijih filmova prošle godine, bizarni, metareferencijalni i na momente potpuno blesavi The Disaster Artist Jamesa Franca posvećen je starom sižeu na posve novi način. Oblikovan kao “film o filmu”, Francov uradak donosi priču o nastajanju Sobe, legendarnog “najboljeg najgoreg filma na svijetu”. Nastao iz čudnih ali intenzivnih strasti prema mediju, usljed neobjašnjivih okolnosti i zahvaljujući neočekivanim savezima, film Soba (The Room) je nakon premijere 2003. godine postao omiljena ironijska zabava filmofila - čudaka na ponoćnim projekcijama. Zamišljen kao melodrama, opisivan i kao crna komedija, The Room je prepoznat kao priča o ljubavnoj izdaji prepuna rupa, motivskih ćorsokaka, nebuloznih dijaloga, visećih motiva, jednodimenzionalnih karaktera; ukratko, čedo nepatvorenog antitalenta.

The Disaster Artist; režija: James Franco; uloge: James Franco, Dave Franco; 2017.

IMDb rejting: 7.7/10

Rotten Tomatoes rejting: 91%

Teško je objasniti zašto je baš The Room postao “Citizen Kane loših filmova”, jer se ništa od njegovih “kvaliteta” ne odlikuje posebnošću (na kraju krajeva, očajnih filmova ima napretek). Najvjerovatnije će biti da je okidač bio u centralnoj ličnosti režisera, glavnog glumca i finansijera, te idejnog tvorca ovog spektakla koji je od, primjerice, slavnog uratka brezanske filmske škole Došo dedo iz Njemačke bolji samo po šezdesetak hiljada puta većem budžetu. Mastermind se zove Tommy Wiseau, a reći za tu personu da je upadljiva, bilo bi potcjenjivanje. Enigmatična dvometraška figura u trenerci, obdarena crnom gotičkom grivom i istočnoevropskim akcentom od kojeg krvare uši, Wiseau pripada onom krugu self-made američkih homo sapiensa neidentifikovanog imigrantskog porijekla, nejasne prošlosti, bez datuma rođenja i izvještaja o porezima, dok o njemu svjedoči samo njegovo (ne)djelo. To što ono izgleda kao da njegov autor u životu nije nijedan film pogledao nije pretjerano važno!

Franco će, oduševivši se i privatno i javno fenomenom Sobe, napraviti melanž biografske drame i “the making of” priče, kroz koju će protkati Tommyjevo asimetrično prijateljstvo sa Gregom Sesterom (igra ga Dave Franco). Inače, Sestero je bio Tommyjeva uzdanica, glavni glumac u filmu The Room, te autor memoara koji su još uvijek jedini i najpouzdaniji izvor za mitologiju koja okružuje ovu neshvatljivu filmsku epopeju. Francov film će pratiti njihovo upoznavanje na časovima glume, postepeno približavanje, povezivanje kroz dječački naivan san o slavi (u jednoj sceni, toliko ćaknutoj da je naprosto dirljiva, oni jedan drugom obećavaju da će svoj san ostvariti bez obzira na sve). Wiseau osigurava višemilionski budžet, stan za sebe i Grega u Los Angelesu, kompletnu filmsku opremu, koju neće iznajmiti, nego kupiti, i to u i HD i 35 mm formatu, jer mu se može, a onda i okupiti i unezvijerenu, raštimanu ekipu. Snimanje je prikazano kao njegovo autoritarno divljanje uz povremene pomirljive, nespretne intervencije i momente kreativnog očaja, jer “niko ne razumije njegovu viziju”. Posebno su bizarne scene u kojima Wiseau maltretira članove ekipe svojim neshvatljivim “umjetničkim” odlukama – antologijska je neobjašnjiva scena bez ikakve funkcije u sižeu u kojoj se muški likovi filma obučeni u svečana odijela dobacuju fudbalskom loptom.

Humor koji proizlazi iz situacija toliko uvrnutih i nelagodnih da naslućujete kako ih je morala poroditi stvarnost, a ne fikcija, ipak je možda suviše iščašen za gledatelja koji sa fenomenom nije upoznat. Iako će poneka scena zasigurno izazvati onaj blesavi smijeh kojim se tako prirodno reagira na bolni nesklad, češća će reakcija biti vrtnja glavom u nevjerici. Pomislit će i neupućeni gledalac, pak, zahvaljujući solidnoj izvedbi braće Franco, da Tommy možda i nije samo prazna harizma – ima tu i imigrantske drame, i ljubavne izdaje (The Room je dijelom autobiografski), ali i razočarenja u svijet koji ljude nalik njemu odbacuje, pa čak možda i kriminala – zbog novca čije se porijeklo sa sigurnošću ne zna, a koji se neprekidno uliva u produkciju filma. Ako ništa drugo, osjetit će Tommyjevu patologiju kroz odnos sa Gregom, ljepuškastim i ambicioznim mladićem koji je možda i imao šansu na donjim spratovima holivudske snovite kule, gdje će posesivnost, pasivna agresivnost i prebacivanje krivice, iako kodirane komički, baciti pomalo zlokobnu sjenu na Tommyjev lik benignog nespretnjakovića s glavom punom iluzija o sebi samom.

Konačno, šarm Francovog ne tako ambicioznog filma je upravo u tom srazu i slaganju svjetova: način na koji Tommy prenosi vlastiti iskrivljeni doživljaj svijeta na platno razarajući sva zanatska pravila a ostajući “vjeran sebi”, ko god on bio, potom kako Franco osvjetljava njegovu, ali i Gregovu priču. Slojevi i slojevi iluzije, tim teži što na njima počiva teret sujete i izdaje, moraju negdje komički zaškripati. Pri svemu tome režiser ne teži da dokuči tamnu stranu Wiseauve ličnosti, jer razumije da su enigma, harizma, uvrnutost i strast dovoljne da od njega načine heroja holivudskog potpalublja i ponoćnih projekcija.

Tako će i gledatelj, bio on poštovalac trasha ili ne, morati pristati na iluziju i uvidjeti da je Tommy Wiseau ujedno i incident i parodija, ali i iskrivljena refleksija onog nečeg općeljudskog - da svi mi pomalo sebi laskamo kako bismo pregurali dan. A to je, nažalost, samo vedrim tonom izrečena mlaka univerzalistička poruka.