Piše: Ognjen Tvrtković

Filmska industrija, posebno ona holivudska kraj maja je dočekala paralelno slaveći i žalujući za onima koji odlaze zauvijek. Znamo, dakle, da je jedan od njenih najvećih heroja, glumac, režiser i glazbenik Clint Eastwood 31. maja napunio poštovanih 90 godina, ali nekako je u sjeni ostalo da je samo dva dana ranije u 90. godini umro "njegov" kompozitor alt saksofonista, dirigent, aranžer i multiinstumentalista Lennie Niehaus, koji je godinama pratio "svog" režisera i njegovo filmove oplemenio prekrasnom glazbom. Niehausa i Eastwooda je spajala jedna strast – oboje su zapravo izlazili iz plodne klime Wast Coast jazza i kulture uopće koja se rađala odmah po kraju Drugog svjetskog rata.

Eastwood je bio strasni fanatik jazza, a i dan-danas je; njegov biografski film o legendarnom be-bop inovatoru Charlieju Parkeru Bird (1988.) bio je dočekan sa oduševljem, svom redietljskom prvijencu dao je ime "Play Misty For Me" po slavnoj baladi jazz pijanista Errolla Garnera, bio je i producent crno-bijelog dugometražnog dokumentarca o jazz pijanisti Theloniousu Monku Staight, No Chaser i režirao je i sa puno duha vodio razgovore u seriji dokumentaraca o bluesu, The Blues: A Musical Journey koje je producirao još jedan muzički fanatik, režiser Martin Scorsese.

Osnovao je i malu jazz etiketu Malpaso Records, a njegov sin Kyle je danas jedan od vodećih mlađih jazz kontrabasista/bas gitarista i vođa mahom malih sastava visoke kvalitete, te u zadnje vrijeme je sa ocem i skladao uspješno muziku za njegove filmove. A Eastwood je i sam pomalo glazbenik, sasvim solidan pijanist i veliki prijatelj nekih od najboljih jazz glazbenika, a jazz je u svemu što je radio i radi naglašeno prisutan.

Lennie Niehaus je godinu stariji od njega, rođen je 1929., i na zapadnu je obalu došao sa ocem i majkom koji su bili orkestarski glazbenici. Kako se TV i filmska industrija našla u ekspanziji odmah nakon Drugog svjetskog rata posla za njih je bilo mnogo. Kako otac violinist, tako i sin; nakon čega je došla oboa, fagot i na koncu alt saksofon. Sve to je značilo ljubav spram jazza u klimi u kojoj se rađalo ono što znamo pod imenom West Coast jazz.

Clint & Lennie

Svirao je svuda, ali i paralelno će u Los Angelesu završiti kompoziciju, a predavali su mu svi koji su iz Europe pobjegli pod naletom fašizma. Dakle jazz i dodiri sa suvremenim idejama, posebno onim iz bečkog kruga avangardista. Pa slijedi rad u orkestru Stana Kentona za koga puno piše, potom osniva vlastiti sekstet, pa 50-tih odlazi u vojsku u kojoj će na bazenu sresti nikoga drugog doli svog budućeg poslodavca Clinta. Kasnije Niehaus počinje raditi po studijima, pisati razne vrste glazbe, za pjevače, TV zabavne emisije i povremeno filmove.

Putevi će im se ponovo prekrižiti i tako Lennie Niehaus "Prljavom Harryju" postaje jedan od važnih suradnika. U razgovorima Niehaus je uvijek govorio kako je sa njim bilo lako raditi. Ogromno znanje Niehaus iskoristio je u nekim od Clintovih ponajboljih filmova, posebno u seriji o robusnom detektivu Prljavom Harryju. Ali, sjećanja na njegove partiture iz filmova poput Tightrope ili Unforgiven, posebno za film Bird gdje je usko radio sa glavnim glumcem Forestom Whitakerom kako pravilno imitirati sviranje Charlieja Parkera.

Potom prekrasne stranice koje su nastale za romantični film Bridges of Madison County gdje se njegova originalna glazba miješa sa sofisticiranim izborom jazz pjevanja (Irene Kral, Johnny Hartman i drugi) ostaju nekim od najfinijih primjera simbioze režisera, glumca i scenariste i njegovog skladatelja. A postupci kojima se koristio su išli sve do europske avangarde, agresivnosti swinga i profinjenosti West Coast jazza. Zajedno će raditi na preko 20 filmova sa Clintom i to danas predstavlja napozitivniji dio povijesti američkog filma. Negdje pored njega su tih godina od Drugog svjetskog rata naovamo djelovali i Lalo Schifrin, onda Dalmatinac Marty Paich, Henri Mancini, Dimitrije Tiomkin, Quincy Jones i poneko još, sve odreda izašli iz klupa muzičkih akademija u Los Angelesu na kojima su tih godina djelovali skoro svi važniji europski skladatelji.

Poslušajmo Lennieja Niehausa u skladbi "Thou Swell" iz sredine 50-tih kada je vodio sekstet bez klavira i snimio seriju sjajnih albuma za etiketu Contemporary: