Piše: Marko Njegić

Upeklo je sunce. Žega isijava. Znoj se cijedi niz vrat. Nervoza od vrućine prirodno raste... Potpisnik ovih redaka nije sjeo u automobil i zapeo negdje u prometnom čepu na izlazu iz Splita kao protagonist/antagonist filma D-FENS ili, po naški, O-BRANA na vrelom asfaltu Los Angelesa, ali je pokušao stvoriti slične uvjete da se što bolje "metodski" uživi u jutarnje pisanje Dana ludila (Falling Down, 1993). Klima je mirovala kao i kad se pisao "noir" triler Hot Spot s kojim Dan ludila dijeli sami vrh liste najznojavijih i najusijanjih filmova svih vremena. Za (ras)hlađenje je ostavljena samo jedna Coca-Cola u frižideru, da se prisloni na čelo i lice, u stilu Douglasova lika u dućanu korejskog vlasnika. Nedostajala je takoreći samo muha, ali nije dozujala, bar ne u trenutku pisanja ove rečenice. Ugođaj iz filma Falling Down je, znači, prenesen u stvarnost, no realno se nije trebalo toliko uživljavati. S Danom ludila se "a priori" lako poistovjetiti od Amerike do Hrvatske.

Dan ludila; režija: Joel Schumacher; uloge: Michael Douglas, Robert Duvall; 1993.

IMDb rejting: 7.6/10

Rotten Tomatoes rejting: 75%

Netom preminuli režiser Joel Schumacher ostavio je iza sebe moderni američki klasik koji kao da je hrvatski (priča iz Hrvatske), iako domaća kinematografija još uvijek nema ovakvo remek-djelo. Priča trilerske drame Falling Down rezonira sa svakim poštenim građaninom Lijepe naše. Gotovo svatko se može prepoznati u liku možda nikad boljeg Michaela Douglasa (ako već tiho ne vrišti u mnogima i prijeti izaći van), u ovom trenutku još više nego 1993., kad je film igrao u splitskom kinu "Marjan". Antologijski uvod Dana ludila s Douglasom zarobljenim u koloni je pola filma. Uzoran primjer perfektnog bildanja klaustrofobije, anksioznosti, tenzije montažom i kamerom koja u ekstremnom krupnom planu izlazi iz usta protagonista, prolazeći kroz njegove zube.

Kao da ju je povratio, onako kako će jedna žena povratiti hamburger u mcdonaldsovskom restoranu kad ga zauzme D-FENS naoružan strojnicom i upita goste kakva je hrana. "Imamo kritičara", usklikne D-FENS. Doista, imamo ga. U svom najboljem filmu, spomeniku suvremenih neuroza, Schumacher je kritičar (američkog) društva koje jede pojedinca i degradira njegov duh, perfektno oslikanog u uvodnoj sekvenciji. Naime, D-FENS je zapeo u prometnom krkljancu (nadimak je dobio prema registraciji na njegovu automobilu). Auti se pregrijavaju. Prometni znakovi svijetle "delay". Ne radi mu uređaj za hlađenje, kvake za spuštanje prozora odbijaju poslušnost. Muha mu se parkirala na znojavi vrat i zuji mu blizu glave, spremna da potencira njegove "mušice" i da bude posljednja kap koja je prelila čašu puknuća.

Oko njega presjek društva. Jedan tip u susjednom autu urla na telefon, drugi šmrkne kokain. Starija žena se grozničavo šminka. Školski bus omotan američkog zastavom. Tko god je gledao film, zasigurno se svaki put kad tijekom paklenih ljetnih mjeseci zaglavi u gužvi na cesti sjeti ove scene kojom Schumacher radi inverziju uvoda Fellinijeva Osam i pol i videospota za pjesmu REM-a "Everybody Hurts". Režija izvrsno postavlja gledatelja u zagušljivi auto s Douglasom kako bi osjetio kipuću vrućinu stresa, frustracije, bijesa, osjećaja kad čovjeku pukne film i puna mu je kapa svega dok se nalazi u konfliktu sa samim sobom i svijetom oko sebe. Ne možemo disati, želimo izaći iz toga auta i s olakšanjem brišemo znoj s čela kad D-FENS otvori vrata spreman da odšeta i kaže da "ide doma", ostavivši auto nasred ceste.

No, to je tek početak odiseje sredovječnog čovjeka u bijeloj košulji s kravatom, razvedenog i bez posla, kroz urbanu džunglu Los Angelesa, na putu do bivše žene (Barbara Hershey) i kćerke kojoj je danas rođendan ne bi li ga proslavio s njom i vratio obiteljski život kakav je bio. Usput će D-FENS ustati protiv nepravdi svijeta, iskaljivati i kanalizirati nezadovoljstvo "malog čovjeka" na onima koji te nepravde provode, a svaki idući kilometar koji napravi sve je više sit svega, na korak do potpunog nervnog i gnjevnog sloma. On se zalaže za prava kupaca/potrošača ("customer is always right") – bejzbolskom palicom smanjuje visoke cijene u korejskom dućanu s cijenama i vadi strojnicu u fast-food restoranu kad mu odbijaju poslužiti doručak dvije-tri minute nakon što je "službeno" počelo vrijeme ručka.

Neki liberali u njemu mogu (danas) vidjeti "trumpovskog" bijelog Amerikanca koji se obračunava s ljudima druge boje kože, latinosima i Korejcima, da ga se može optužiti za rasizam. Međutim, rasizam je ovdje irelevantan. Na koncu konca, najgore će proći bijeli fašist-neonacist/mizoginist nedugo nakon što je vrijeđao par homoseksualaca i latino-policajku (Rachel Ticotin), partnericu murjaka pred mirovinom (veliki Robert Duvall) koji je protuteža Douglasovu liku. K tome, D-FENS će se, u jednoj od najnezaboravnijih scena filma, bez riječi savršeno sporazumjeti s tamnoputim protestantom (Vondie Curtis-Hall) ispred banke koja mu je odbila zajam i razumjeti na što je mislio kad je rekao da je "not economically viable". Kad ga uhite, crnac će iz policijskog auta prošaptati riječi "Nemoj me zaboraviti", a D-FENS kimnuti glavom.

D-FENS napada konzumerizam bivajući naša o-brana i zaštita od istog, a pritom on nije "vigilante" iz nekog akcijskog filma s privatnim arsenalom oružja kod kuće, već mu palice, "skakavci", bazuke i strojnice, "sve oružje svijeta", spletom okolnosti padaju u ruke. Ipak, Schumacher u nekoliko navrata koketira s akcijskom kinematografijom devedesetih i Falling Down ima patinu Warner Bros akcića epohe. Douglasov lik će u jednoj sceni rafalom iz uzija zasuti telefonsku govornicu u kojoj će se godinama poslije naći Colin Farrell u drugom najboljem Schumacherovu filmu Phone Booth. U drugoj će uzeti bazuku u ruke kao urbani Rambo koji s raketom baš i ne zna rukovati. Upute mu daje tamnoputi klinac koji je vidio kako se to radi na TV-u (danas bi se garant spomenuo YouTube). Malac misli da D-FENS snima neki (akcijski) film. "Koji film snimate", pita klinjo.

"Under Construction", odgovara D-FENS i nanišani u valjak na kraju ceste pod konstrukcijom kojom bi na policijskom motociklu mogao projuriti Mel Gibson iz Smrtonosnog oružja 3 sa zrakoplovom u pozadini kadra koji leti i iznad Douglasove glave. Scena je akcijski atraktivna, ali i politički paprena. Jer, D-FENS zna da je sve u redu s cestom i da su radovi tu samo da bi – zvuči poznato? – grad "opravdao budžet". Taj grad, Los Angeles, gotovo da je i sam lik filma. Redatelj pokazuje mračniju stranu toga grada, daleko od svjetlucavog Hollywooda i "La La Landa". Panorama L.A.-a sagledana kroz rupu u cipeli Douglasova lika prilično je znakovita. U tom gradu D-FENS je tek jedan od ljudi s problemima, usamljen, beznačajan. Falling Down radi za L.A. ono što je Taxi Driver napravio za New York. Dan ludila je Taksist devedesetih, a D-FENS je Travis Bickle 20 godina poslije.

"Želite bolesno? Prošetajte po ovom gradu pa ćete vidjeti što je bolesno", predlaže D-FENS kad mu kažu da je bolestan i "bad guy". Je li D-FENS negativac i lud? Možda, ali svijet oko njega je negativniji i luđi, danas još više. Svijet koji se, ponovimo, vrti u beskrajnom "danu ludila" od 1993. do 2020. i dalje. D-FENS!

Golferi i plastični kirurzi

Pamtljiva je i scena kad na putu do kuće D-FENS prođe preko golf-igrališta i vile plastičnog kirurga. Prva je iskorištena u crnohumorne svrhe, druga u dramske, a obje produbljuju oštricu filma i jal glavnog lika. "Radio sve što su mi govorili, gradio rakete, pomogao štititi Ameriku... Trebao sam dobiti nagradu za to, a dali su je plastičnom kirurgu. Lagali su mi", D-FENS pred kraj filma kaže Duvallovu policajcu.

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija