Piše: Marinela Domančić
Pokušajte se prisjetiti koliko ste do sada vidjeli filmova o ratu u našoj državi. Neki od njih su bili glupi, smiješni, tužni, potresni, nerealni, hladni, bolni, neke ste željeli zaboraviti, neke vidjeti ponovo, neke podijeliti sa prijateljima, neke zadržati za sebe… Ovaj sigurno nećete brzo i lako zaboraviti. Film Anđeo moga oca zasigurno spada među najbolje filmove o ratu u Bosni i Hercegovini koji su snimljeni u ranim poratnim godinama. Davor Marjanović sada živi i radi u Kanadi, pa je i radnja njegovog prvog igranog filma smještena u daleki Vancouver – kako njegov junak Ahmed kaže, grad najzapadniji od Sarajeva. Stvoriti ovaj film za Davora je značilo pretočiti svoja bolna sjećanja na filmsku traku i na taj način izraziti i iz sebe istresti svu akumuliranu patnju. U svakom trenutku filma osjeti se koliko je to za njega bilo strašno. I da je to morao uraditi.
Anđeo moga oca; reditelj: Davor Marjanović; uloge: Tony Nardi, Thimothy Webber, Asja Pavlović; 1999.
IMDb rejting: 6.7/10
Prvo što se u filmu dešava zapravo se desilo na početku rata u Bosni i Hercegovini i to vidimo iz dokumentarnih snimaka. Koža se još uvijek ježi na ponovljene slike sarajevskog užasa – krvi, krikova, smrti… a onda slijedi susret sa porodicom odbjeglom iz tog užasa. “Svake noći spavam u Sarajevu, a budim se u Vancouveru. Ali ne i moja majka. Ona je još tamo. Srtpali smo njezino tijelo u avion, ali sa njenim umom se desilo nešto drugo. Propustio je let”, priča Enes Kadić dok njegov otac klanja u kupatilu, a majka tupo bulji u ništa. Otac moli za anđela koji bi njegovu voljenu ženu vratio u stvarnost, i čvrsto vjeruje kako će se anđeo pojaviti da pomogne.
Slučaj će Ahmeda, Enesovog oca, dovesti pod točkove nekadašnjeg fudbalera Đorđa, koji je također iz Bosne. Sada taksista, živi sa ženom koja svako jutro krade komšijske novine kako “ne bi čitali laži” o ratu u Bosni, i sinom srednjoškolcem. Navala grižnje savjesti tjera Đorđa da pomogne unesrećenom čovjeku, ali Ahmed neće ni da čuje za njegovu pomoć i u njemu vidi samo Srbina, jednog od onih koji su upropastili život njegove obitelji. Najstrašnija od svih potresnih scena u ovom filmu jeste susret između Đorđa i Saime, Ahmedove žene. Saima doživljava njegovu pojavu kao dolazak još jednog od mnogih silovatelja i, izbezumljena, počinje trgati svoju odjeću. I pored upornih Ahmedovih odbijanja, Đorđe se i dalje trudi da pomogne nesretnoj bošnjačkoj obitelji, što pravi problem u njegovoj kući. Žena ne želi i dalje živjeti s njim ako nastavi pomagati Muslimanima. Glupi se sukob prenosi i na narednu generaciju, što Vladu i Enesa dovodi i u zatvor. Saima, izluđena zvonjavom telefona, bježi iz stana i gubi se u gradu. I dok Đorđe istrajava u svojim upornim nastojanjima da bude od koristi, Ahmedu polako dopire do svijesti da je možda taj čovjek, koji se toliko trudi oko njega, anđeo za kojega je molio…
Svi komplimenti odabranoj glumačkoj ekipi, a zaslužili su ih posebno Tony Nardi koji je maestralno odglumio Ahmeda i Asja Pavlović, izvanredna kao Saima. Ako se ovom filmu išta može zamjeriti, onda je to činjenica da, kada Ahmed, Enes, Đorđe, Vlado i Zlata progovaraju na maternjem jeziku, to baš previše ne liči na ono što bi trebalo biti. Ali ne treba biti sitničav. I bez “native speaking” glumaca, Anđeo moga oca pravi tektonske poremećaje u osjećajima i neizostavno ga treba pogledati.
