Piše: Marko Njegić

Promjena u ukusima Akademijinih glasača evidentna je posljednjih nekoliko godina. Oscar se odmaknuo od nekadašnje "uštogljenosti", a kovanica "oskarovski film" jedva da još postoji u prijašnjem obliku, izlijevenom u zlatu tijekom devedesetih. Nominirana za čak deset ovogodišnjih Oscara, uključujući kategorije najboljeg filma, režije (Yorgos Lanthimos), glavne (Olivia Colman) i sporedne ženske uloge (Emma Stone, Rachel Weisz), Miljenica je ogledni primjer nekih novih oskarovskih svitanja i Akademijina otvaranja prema "van". Film s redateljskim potpisom Lanthimosa nudi protuargument svima onima koji tvrde da su Oscari "uvijek isti". Miljenica je više "lanthimosovski" nego "oskarovski" film, i to ne zato što netko u filmu nudi jastoga, a na stolu se servira (sveti) jelen. Okej, prvak grčkog "čudnog vala" nije "potpuni stranac" Oscarima; njegov Očnjak je bio nominiran u kategoriji filma izvan engleskog govornog područja, a Jastog za originalni scenarij, ali takve kategorije trpe "čudaštvo".

Miljenica; režija: Yorgos Lanthimos; uloge: Olivia Colman, Emma Stone, Rachel Weisz; 2018.

IMDb rejting: 7.9/10

Rotten Tomatoes rejting: 94%

Međutim, da nam je netko rekao kako će se ludi Lanthimos jednog dana naći u utrci za glavne kipiće dok smo ga intervjuirali na FMFS-u 2012. i gledali pomaknute Alpe ili kasnije Ubojstvo svetog jelena, kazali bismo mu da je luđi od njega. Kostimirana drama, osovljena oko povijesnih događaja, više je ili manje tipičan Oscar "bait" materijal, kad se sjetimo oskarovskih ekranizacija romana Jane Austen (Razum i osjećaji), Merchant-Ivory suradnji (Soba s pogledom, Howards End, Na kraju dana), Elizabete, Zaljubljenog Shakespearea itd.

No, The Favourite je u tom žanru krajnje netipičan film, onoliko koliko je Lanthimos netipičan redatelj od početaka karijere i Dogtootha. U sličnim ostvarenjima ne čujemo baš često u izjavu "Volim kako stavlja jezik u mene" koju kraljica Ana Stuart (fenomenalna Colman) nonšalantno izgovara donedavnoj ljubavnici lady Sarah (odlična Weisz) misleći na služavku Abigail (slatka Stone u neviđenu izdanju, "sposobna za neugodnosti"). To je zato što je Lanthimos vezao Parkovu Sluškinju s Frearsovim Opasnim vezama i Marijom Antoanetom Sofije Coppole.

Utjecaji sežu sve do Sve o Evi (preotimanje karijere), Kubrickova Barryja Lyndona (sjajno osvjetljenje šterikom) i Serrine Smrti Luja XVI (propadanje kraljičina tijela), no oni su sublimirani u film po mjeri Lanthimosa, njegov ponajbolji i najpristupačniji dosad. Dijalozi više nisu nakaradno drveni i ukočeni, već teku prirodno, a Lantimosovo crno srce čak pokazuje tragove suosjećanja prilikom preobrazbe psihički rastrojene kraljice od groteskne ("izgledaš kao jazavac") do tragične figure.

Autsajderski, "alienski" pogled jednog Grka na Britance očituje se u uporabi širokokutne kamere s ribljim okom i njezinim naglim, dezorijentirajućim (p)okretima, no svoju "trade-mark" disfunkcionalnu domestikalnu dinamiku iz Dogtootha i The Killing Of A Sacred Deer Lanthimos je preselio pod krov kraljevskog dvora. Nije se pritom odrekao signaturnog morbidnog i nadrealnog apsurdizma u tekstu i slici, ali ovaj put njegov nerijetko preforsirani ekscentricizam u redateljskoj egzekuciji ne prelazi granicu iritacije dok prati dvorske makinacije (ogovaranja, izdaje, zabijanja noževa u leđa) u uskim, dekolteiranim korzetima.

Svakako, Lanthimosovi čudački senzibiliteti na(i)šli su na plodno tlo u 18-stoljetnoj Engleskoj i, u odnosu na sadašnje, bolje pristaju eri bizarnih zabava kao što je trka pataka u "slow motionu" (najbrža patka u gradu vodi se na povodcu poput kućnog ljubimca), tj. gađanje nagoga debeljka trulim narančama dok on rukama pokušava prekriti genitalije. Lanthimos skida do gola (muške) društvene konzervativce i bombardira ih narančama, kao u toj sceni Miljenice koja najbolje sažima fotografski, scenografski i kostimografski veoma impresivan film.

The Favourite je žanrovska i feministička subverzija sa zubima, "očnjak" u njedrima kostimirana filma, oštriji od verbalno, ako ne i stilski jednako iskričava Love&Friendship Whita Stillmana. Satira kraljevskih manira raskopčava konzervativne kostimirane filmove zakopčane do grla, usput otkopčavajući žensku slobodu u epohi napudranih muškaraca s perikama.

Oči i uši na dvoru

Svakako valja pohvaliti sve boljeg Nicolasa Houlta u sporednoj uozi "makjavelističkog" Roberta Harleya koji od Abigail traži da bude "njegove oči i uši" na dvoru. Pohvale idu i snimatelju Robbieju Ryanu (American Honey), scenografkinji Fioni Crombie (Macbeth) i legendarnoj kostimografkinji Sandy Powell (Shakespeare In Love).