Piše: Selma Delić

„U mreži tajni, istina leži skrivena - čeka hrabre koji se usude razmrsiti čvorove prevare.“ – The Cipher, Kathe Koja

Neko je jednom davno rekao da je svijet pun očiglednih stvari koje niko ni slučajno ne primjećuje. I znate li koje to rekao? Čuveni engleski ljekar i pisac kriminalističkih romana - Sir Arthur Conan Doyle, poznat kao kreator, tačnije „otac“ najpoznatijeg svjetskog fiktivnog detektiva svih vremena, Sherlocka Holmesa, prema čijim romanima o istoimenom detektivu su snimljeni mnogi filmovi – od Guy Ritchiejevih filmova Sherlock Holmes (2009) i Sherlock Holmes: A Game of Shadows (2011), do Bill Condonovog filma sa sjajnim Ianom McKellenom u ulozi slavnog, ali umirovljenog detektiva, Mr. Holmes (2015). Vrijedno je spomenuti i serije poput BBC-jeve Sherlock i CBS-ove Elementary.

Kako to obično biva u svijetu književnosti, umjetnosti, ali i sedme umjetnosti (filmovi i TV serije), dovoljna je jedna domina kako bi se pokrenule sve ostale u nizu naslagane. Svaka zemlja u svijetu, govoreći o kriminalističkim TV serijama, ima svog poznatog detektiva zbog kojeg smo i zavoljeli određenu seriju - počevši od Ujedinjenog Kraljevstva i oštroumnog Toma Barnabyja (Midsomer Murders), pa sve do Skandinavije i proračunate Sarah Lund iz danske TV serije Forbrydelsen (The Killing), kao i autistične Sage Norén iz dansko-švedske TV serije Bron (The Bridge), tako i SAD-a i poznatih fiktivnih detektiva poput Jessice Fletcher (Murder, She Wrote) i privatnog detektiva Adriana Monka iz hvaljene američke TV serije Monk.

Zahvaljujući autorskom dvojcu - Amra Bakšić-Čamo i Danis Tanović, Bosna i Hercegovina je dobila svog prvog fiktivnog detektiva - višeg inspektora Ediba Pašića, ali i jednu rijetkost na ovim područjima, a to je kriminalistička serija koja se usudila istinski i bez trunke straha (poza)baviti (čačkati) „zabranjenim“ temama kojima se i mediji u BiH plaše baviti, a iste čine veliki dio naše grube i opore stvarnosti.

Jednom je jedan nepoznati autor rekao da su gluma i novinarstvo sestrinske profesije, te, samim tim, da bi napisali valjan scenarij, u kojem i leži ključ za ono čuveno  - „publika cijeni ne onih pola sata do sat vremena jedne epizode serije, već onih najboljih deset sekundi tokom svake pojedinačne epizode kada doživljava najveći smijeh ili uzbuđenje“, morate ili već biti dio nečega čime se bavi ta priča, ili se morate infiltrirati u društvo ili situaciju kojom se priča – film, serija ili pozorišni komad - bavi. Kako bismo osjetili poprište neke situacije ili čak neke određene teme, ali i profesije, te dalje ga preslikali na filmsko platno ili „TV platno“, tuđe iskustvo može služiti samo kao teoretski osnov za stvaranje autorskog djela.

Međutim, iskustvo koje se stiče kroz praksu nam daje daleko bolji uvid u ono što želimo stvoriti, te kasnije publici prikazati na što realniji način određenu priču – kao da smo i sami (bili) dio nje. Što se tiče toga, kreatori serije, ali i scenaristi, Adnan Lugonić i Nikola Kuprešanin, su zaista uradili pravi istraživački – analitičko-opservacijski - posao, te uz sav svoj kreativni pogon i originalnost nam prezentovali našu svakodnevnicu.

Serija Kotlina, u početku, prati slučaj misteriozne smrti jednog migranta, čije tijelo biva pronađeno u vrtu Zemaljskog muzeja u Sarajevu, te čiji nestanak iz mrtvačnice, nešto kasnije, još više komplikuje novonastalu situaciju. Viši inspektor Edib Pašić (Feđa Štukan), koji uz pomoć svog „milog Watsona“, kolege i inspektora Mide Zeca (Boris Ler), pokušava da riješi ne samo ovaj slučaj, već, nešto poslije, i slučaj misterioznog nestanka Sarajevske hagade.

U pomoć odmah, na samom početku, priskače novinarka portala Sloboda, Ajla Pašić (Ida Keškić), koja se još od početka svog prvog pojavljivanja u seriji počinje služiti efikasnim, ali već viđenim, novinarskim trikovima kako bi došla do istine. Za nju ne vrijedi ona stara Ben Jonsonova - „radoznalost je ubila mačku“, tačnije da je „briga ubila mačku“. Ajla zna da kao i svaka mačka, sem što se svaki put dočeka na noge, i ona ima „devet života“, te zna da je istina važnija od bilo kakvog straha i ignorisanja, a posebno kada ste novinar, te ste plaćeni za takav – rizičan, ali plemenit - posao.

Vidi se da se Feđa veoma profesionalno koristio vlastitom afektivnom memorijom, te se također da primjetiti da, pored ostalih čuvenih Boleslavskyjevih „šest lekcija glume“, Štukan se ponajbolje koristio, odnosno najviše je vladao onom drugom – emocionalnim pamćenjem. Odakle je samo crpio svu tu emocionalnu energiju, te da li on (pod)svjesno je (samo) koristi zarad svojih filmskih/TV/pozorišnih uloga, možda nikad nećemo doznati. No, jedno je sigurno, a to je da profesionalac nikada ne treba da otkriva (tajni) recept svog uspjeha.

Kada govorimo o ulozi Ide Keškić, moramo reći da je zaista uradila iznadprosiječan glumački posao, te se zaista mogla vidjeti, ako ne i osjetiti, njena energija i polet kao jedne mlade i veoma perspektivne glumice, koja pršti adrenalinom te ga kanališe na pravi način i u pravim momentima. Mario Knezović, kao (bivši) kriminalac Senči – Edibov ratni drug – čiji povratak budi neke stare demone, ali i duhove (zaboravljene) prošlosti, kao neko ko nije školovan glumac uradio je besprijekorno dobar posao. Knezovićev angažman u ovoj seriji je zasigurno dao „vjetar u leđa“ svima onima koji su baš poput njega, a htjeli bi se, samim tim, i  baviti glumom. Možda je po tom pitanju najviše zaslužan Danis Tanović.

Serija Kotlina je jedina serija koja je poslije bosanskohercegovačke TV serije Crna hronika uspjela da donese jedno posebno osvježenje na male ekrane. Ono što nedostaje, odnosno ono što je nedostajalo sve vrijeme su upravo ovakve kriminalističke TV serije koje jedino mogu „hipnotisati“ domaću publiku koja željno iščekuje svaku novu epizodu, ali i novu sezonu. Da bi jedan film, ali i serija, uspjela, za to zaslužan mora biti čitav tim koji radi na setu, a pravi primjer toga je Kotlina.

„Riječi su poput dijelova slagalice, čekaju da budu sastavljene u mozaik značenja i razumijevanja.“ – The Cipher, Kathe Koja