Piše: Tomislav Hrastovčak

Lik Conana barbara rođen je u ne baš respektabilnom, ali poprilično profitabilnom okruženju američke pulp literature 30-ih. Osmislio ga je teksaški pisac Robert E. Howard koji se pisanjem o imaginarnim svjetovima i mitskim junacima pokušao riješiti frustracija nastalih zbog neuklapanja u svoju životnu sredinu. Ipak, Howardovi problemi uzrokovali su tešku psihozu koja je na kraju rezultirala samoubojstvom. Za njegovog života objavljeno je osamnaest priča o Conanu, dok ih je desetak ostalo nedovršeno, ili u obliku skica. Howardove ostavštine su se 50-ih prihvatili pisci L. Sprague de Camp i Lin Carter koji su završili nepotpune priče i kasnije napisali nove, šireći pritom krug čitatelja i popularnost mišićavog junaka. Ali, Conan u pravo središte pozornosti dolazi tek 70-ih, kada ga Marvel počinje izdavati u obliku stripa. Naravno da se snimanje filma moralo kad-tad dogoditi, tim više što su ekranizacije stripova bile poprilično popularne krajem 70-ih i početkom 80-ih (npr. Superman), pa se Conan pojavio u kinima u proljeće 1982.

Produkcije projekta prihvatio se veliki Dino de Laurentiis kojem produciranje comic-book filmova baš i nije bilo strano (Barbarella, Flash Gordon). S obzirom da se Laurentiis ranije opekao šundovskim Flashom Gordonom, Conan barbar je trebao biti ozbiljan film, što znači da mu je trebao i ozbiljan redatelj. Odluka je pala na Johna Milliusa (Dan velikih valova), jednog od najpoznatijih predstavnika "novog Hollywooda 70-ih", dok se za scenarij pobrinuo, kasnije slavni redatelj, Oliver Stone (Rođen 4. srpnja, JFK). Još je samo bilo potrebno pronaći glavnog glumca, a kako je Conan junak velike muskulature koji malo priča, ali puno vitla mačem, poznati bodybuilder Arnold Schwarzenegger pokazao se idealnim za ulogu. Austrijskom je snagatoru to bila prva velika uloga koja mu je kasnije otvorila put prema Terminatoru, a sve nakon toga je povijest.

Priča filma smještena je u davnu prošlost, negdje oko 12 000 godina prije Krista, kada su Zemljom vladale crna magija, ratničke civilizacije i barbarska plemena. Jedno takvo pleme napadne vojska zlog čarobnjaka Thulse Dooma (James Earl Jones) koja poubija sve odrasle, a djecu, medu njima i malog Conana, proda u roblje. Kako godine prolaze, Conan odrasta u snažnog roba i gladijatora, a nakon što biva pušten naslobodu, počinje njegov osvetnički pohod. Put ga dovede u grad Zamoru gdje se udruži s lopovima Subotaijem (Gerry Lopez) i Valerijom (Sandhal Bergman). Nakon nekoliko zajedničkih pustolovina nailaze na kralja Osrica (Max von Sydow) koji ih angažira za spašavanje svoje kćeri koja je postala sljedbenica Thulsinog kulta. Conan time napokon dobiva priliku osvetiti svoj pokoreni narod i obitelj...

Film ne prati neku određenu priču iz Howardovog opusa ili strip epizodu, nego zapravo predstavlja svojevrsnu best of kompilaciju Conanovih pustolovina. Prvotni Stoneov scenarij bio je smješten u postapokaliptičnu budućnost (vjerojatno zbog tadašnje popularnosti Mad Maxa), ali na kraju je ipak odlučeno da je najbolje vratiti se pisanim korijenima. S obzirom da je već imao pripremljenu veliku bazu fanova zahvaljujući povećanju interesa za fantasy žanr, Conan je ostvario solidan komercijalan uspjeh, ali film se baš i nije pretjerano svidio kritičarima.

Naravno, svi su hvalili detaljni vizualni izgled i epsku glazbu Basila Poledourisa, ali zbog povelike količine nasilja, referenci na filozofiju Nietzschea i ubti-ako-ne-želiš-biti-ubijen konceptu mitskog svijeta, mnogi su smatrali da film promiče fašističko-militarističku ideologiju. Dežurni krivac za dvojbene poruke Conana postao je Oliver Stone (premda je i Millius napisao dio scenarija), ali svi ti kritičari vjerojatno baš i nisu bili upoznati s pisanim predloškom i stripom (koji je imao više nasilja i brutalnosti od svih dotadašnjih Marvelovih izdanja). Zbog svega navedenoga, film još dan-danas nema status koji zaslužuje, ali kako je Jacksonova ekranizacija Tolkienova „Gospodara prstenova“ vratila filmski fantasy na velika vrata, povećao se interes i za Milliusovo djelo.

Conana već godinama prati i zanimIjiva urbana legenda koja kaže da je tvrtka Mattel u pripremi imala liniju lutaka s likom glavnog junaka, ali nakon što se ispostavilo da je film pun nasilja i začinjen s pokojim erotskim prizorom, korporacijske glavešine su zaključile da ne žele da ih se poistovjećuje s nečim takvim. S obzirom da su igračke već bile gotovo spremne za tržište, tvorci Barbike su plastičnom Conanu promijenili frizuru i obojili je u žutu boju, nazvali ga He-Man i na brzinu isproducirali prateću animiranu seriju koja je mnogima, vjerujemo, danas jedna od dražih uspomena iz djetinjstva. Naravno, cijela priča nikad nije bila službeno potvrđena, ali činjenica je da oba lika dijele poprilično fizičke sličnosti, a na jednoj verziji plakata filma, Conan drži mač visoko u zraku, što neodoljivo podsjeća na He-Manovu "ja imam moć" pozu.

Schwarzenegger se vratio mitskom liku 1984. u nastavku Conan razarač Richarda Fleischera, ali ovaj put se nije radilo o bogzna kako dobrom filmu, koji se najviše pamti po nenadanoj trash poetici i bizarnoj pojavi pop-dive Grace Jones. O trećem dijelu se dugo šuškalo i navodno je u njemu Schwarzi trebao glumiti ostarjelog Conana kralja, dok bi se glavnina priče koncentrirala oko pustolovina njegova sina. Millius se opet trebao vratiti kao redatelj, ali kako se slavni glumac tada bio posvetio svojim političkim dužnostima, snimanje takvog filma djelovalo je kao čisti fantasy. Danas, možda i ne.