Piše: Tomislav Hrastovčak

Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća, malo tko je u Hollywoodu raspravljao o "nezavisnom filmu", jer on gotovo da i nije postojao. Premda su 70-e prošle u znaku autorskog filma, kraj tog desetljeća je ipak označila pop-corn-blockbuster revolucija, a tko je kriv za to, znaju već i oni koji zdušno ne listaju filmske enciklopedije i leksikone. U filmskoj eri koju su obilježili dobroćudni vanzemaljci, Darth Vader, luckasti arheolozi i istjerivači duhova, pojava "malog" filma o zatvorskom prijateljstvu između političkog aktivista i homoseksualca, djelovala je kao svojevrsna anomalija. Ali, Poljubac žene-pauka (Kiss of the Spider Woman, 1985) Hectora Babencoa je zaobišavši ondašnje trendove, najavio skorašnji, novi uzlet nezavisne kinematografije, koji je par godina kasnije počeo sa Soderberghovim Seksom, lažima i videovrpcama, a zatim se nastavio sa Tarantinom.

Poljubac žene-pauka je po mnogo čemu bio netipičan film za svoje vrijeme kako zbog same priče, tako i zbog zanimljivog internacionalnog backgrounda. Sniman je u američko-brazilsko-argentinskoj koprodukciji, prema romanu uglednog argentinskog pisca Manuela Puiga i pod redateljskom palicom njegovog sunarodnjaka Babencoa (Puig u početku nije bio zadovoljan njegovim izborom jer nije imao osobito mišijenje o ranijim ekranizacijama svojih knjiga od strane latino-redatelja). Glavne uloge su pak pripale standardno dobrom Williamu Hurtu i danas pokojnom Raulu Juliji koji su fenomenalno na ekranu ovjekovječili dvojicu neobičnih i karakterno nespojivih likova. Valentin (Julia) je zadrti aktivist i revolucionar, spreman umrijeti za svoje ciljeve. Molina (Hurt) je gay senzitivac koji se često gubi u svojim svjetovima mašte. Njih dvojica, svatko iz svojih razloga, završe u nekom brazilskom zatvoru, i to u istoj ćeliji. Molina je opsjednut starim njemačkim romantičinim filmovima i svake večeri raspreda priču o njima i iz njih. Isprva suzdržanog Valentina počinje sve više fascinirati Molinin imaginarni svijet kojim obitavaju tragični ljubavnici i stanovita žena-pauk (Sonia Braga – igra trostruku ulogu u filmu), te se između njih počinje rađati neobičan odnos. Ali, pomutnju počinje stvarati upravitelj zatvora, koji od Moline želi stvoriti doušnika. Kompleksan odnos između dvojice zatvorenika prolazi kroz razne kušnje, sve do iznenađujućeg zaključka...

Film je sniman na lokacijama u Brazilu sa malim budžetom od milijun dolara, koji su osigurali razni privatni investitori sa oba američka kontinenta, bez sigurnosti distributerskih ugovora. Naravno, cijela produkcija je naišla na nerazumijevanje javnosti, financijske poteškoće i otpor selekcijskih komisija pojedinih uglednih festivala. Mnogi su ga unaprijed osudili na propast nazivajući ga marketinškom noćnom morom i nepoćudnim filmom (ipak, bilo je to dva desetljeća prije Planine Brokeback). Usprkos svemu, film je na kraju uspješno debitirao na festivalu u Cannesu na kojem je William Hurt osvojio nagradu za najboljeg giumca. Poljubac žene-pauka je naišao na odličan prijem kod publike naklonjene art-filmu, a kritičari su hvalili glumačke kreacije i Babencovu redateljsku umješnost stvaranja kompleksne strukture – “filma unutar filma“, tipičnu za postmodernistička kretanja (nešto slično, ali u sasvim drugom kontekstu je iste godine napravio Woody Allen u svojoj Purpurnoj ruži Kaira).

Naime, priča se odvija na dvije razine, pa tako istodobno sa događajima u zatvorskoj ćeliji pratimo i likove iz Molininog izmaštanog svijeta, čime je cijelo djelo obogaćeno unikatnim, stiliziranim ugođajem. Film je na kraju u kinima zaradio 12 milijuna dolara, što je u odnosu na budžet bilo vrlo solidno. Na sve to nisu ostali imuni ni Akademijini glasači koji su nominirali Ženu-pauka u kategorijama najboljeg filma, glumca, scenarija (za kojeg je zaslužan Leonard Schrader) i režije, što je bio presedan za jedan independent film. Kipić je na kraju te večeri sasvim zasluženo odnio Hurt. Prije njega je dugo vremena za ulogu Moline figurirao Burt Lancaster, koji je morao napustiti projekt zbog zdravstvenih razloga. Da stvar bude zanimljivija, Hurt je u početku trebao glumiti Valentina, ali su se za vrijeme probnih snimanja on i Julia zamijenili jer su zaključili da će na taj način bolje ostvariti “kemiju“ između likova.

U čemu je na kraju, tolika fama oko Babencovog remek-djela? Ovdje se baš i ne radi, kako to djeluje na prvi pogled, o ranom pro-queer filmu ili djelu koje nasilu promovira političku korektnost (što je standard većine sličnih suvremenih uradaka). Možda je sve najbolje objasnio redatelj referirajući se na Puigov roman:

“Privlačnost priče je u magičnom prikazu dvojice ljudi sa različitom društvenom, političkom i psihološkom pozadinom koji postaju prijatelji, i utjecaju tog odnosa na njihove živote.“

Kroz likove dvoijice “prisilnih“ prijatelja protežu se tako motivi traženja identiteta, osobne odgovornosti, beskrajnosti ljudske mašte i relativnosti društvenih pravila. Očito, 80-ih se u kinima moglo pogledatl i nešto drugačije od visokobudžetnih “djetinjastih“ spektakala. Zahvaljujući popularnosti Poljubac žene-pauka je kasnije zaživio na Broadwayu u obliku mjuzikla (to je zasigurno bilo zanimljivo za vidjeti), a prije nekoliko godina krenuo je u redistribuciju u američkim kinima. Krajnji zaključak filmofila i kritike je tada bio da filmu vrijeme nije nimalo naštetilo.