Piše: Tomislav Hrastovčak
Rocky (1976) je bio čudo od filma. I to za vrijeme kada čuda od filmova nisu bila tako rijetka pojava. Novoholivudske sedamdesete su izbacile pregršt remek-djela, od kojih se ispočetka praktički nije ništa očekivalo, da bi kasnije postala veliki hitovi i temelji moderne pop-kulture. Coppolin Kum, Carpenterova Noć vještica, Spielbergove Ralje, Lucasovi Ratovi zvijezda, Ciminov Lovac na jelene samo su neki od primjera ondašnjih filmova čiji je ogroman uspjeh dobrano zatekao njihove stvaraoce. I dok su navedena djela varirala od psiholoških epskih drama do tehnički i(li) tematski inovativnih maštarija, Rocky Johna G. Avildsena je bio mali, jednostavan film o "malim", jednostavnim ljudima.
Rocky Balboa (Sylvester Stallone) je dobroćudni, anonimni boksač iz Philadelphije koji dane provodi u utjerivanju dugova i treninzima u lokalnom klubu. Ali njegova rutinska svakodnevnica se iz korijena promijeni kada ga svjetski prvak Apollo Creed (Carl Weathers) izazove na meč. Njihov okršaj bi trebao biti samo jedna velika predstava organizirana zbog medijskih razloga, ali Rocky svemu tome počinje pristupati ozbiljno. U svojim nastojanjima da se pokaže u najboljem svjetlu, veliku podršku dobiva od djevojke Adrian (Talia Shire)...
Iz današnje perspektive sasvim je jasna jedna stvar: da nije bilo Rockyja, Sly Stallone bi danas vjerojatno bio tamo neki no name glumac. Mnoge, pak, još uvijek znade začuditi činjenica da je (nekad) slavni Rambo ujedno i autor scenarija Rockyja, za kojeg je zamalo dobio Oscara. A priča o tom scenariju i ogromnim mukama njegove realizacije materijal je iz kojeg bi se također mogao snimiti vrlo zanimljiv film. U ona vremena, dok se većina "ekipe" drmala u ritmu disco muzike, Stallone je mukotrpno piskarao scenarije koji su redom svi bivali odbijeni (njih 30-tak), te povremeno glumio, uglavnom u sporednim i uncredited ulogama. Tako se Sly, prije svog proboja, okušao malo u porno domeni (Party at Kitty and Stud's a.k.a The Italian Stallion), zatim je nakratko posjetio setove Banana Woodyja Allena i Klutea Alana J. Pakule, pa zatim nešto surađivao s Rogerom Cormanom (Death Race 2000) itd.
Onda se tamo negdje u ožujku 1975. u Clevelandu dogodio zanimijiv boksački meč između legende Muhammada Alija i nepoznatog working-class boksača Chucka Wepnera. Potonji je uspio izdržati 15 rundi s nepobjedivim Alijem, i premda je na kraju izgubio meč postao je svojevrsna senzacija u sportskim krugovima. Cijeli taj događaj privukao je Stalloneovu pažnju, pa mu se u glavi počela uobličavati priča o nepoznatom boksaču kojem predstoji fight s malo većom iskusnijom mrgom. Radišni Sly je napisao scenarij u samo tri dana (barem je tako kasnije izjavljivao) i zatim je počelo kucanje na vrata studija.
Nakon niza povuci-potegni situacija, United Artists je pristao na realizaciju filma uz uvjet da ne prijeđe budžet od milijun dolara. Stallone je ugovorom uspio sebi priskrbiti glavnu ulogu, ali u početku ni to nije išlo baš glatko. Producentima se nije sviđao njegov izgled, pa su ga čak pokušali podmititi s 150.000 dolara da prepusti ulogu Ryanu O'Nealu. Neko vrijeme se čak razmišljalo o Jamesu Caanu, Burtu Reynoldsu i Robertu Redfordu kao kandidatima za naslovnu rolu, ali uporni Sly se uspješno obranio od sumanutih producentskih kombinacija. Zanimljivo je pak da se uloga samozatajne Adrian ispočetka nudila Bette Middier (!?), ali ona (hvala Bogu) nije vidjela interesa u tom projektu.
S Avildsenom za redateljskom stolicom, film je snimljen u roku od samo 28 dana. Ostatak priče je dobro poznat: Rocky je preko noći postao senzacija i veliki hit s utrškom koji je premašivao 100 milijuna dolara, a zatim su uslijedile nominacije za Oscara. Njih ukupno deset, a među njima i ona za najbolju glavnu mušku ulogu (s obzirom na Slyjeve kasnije glumačke dosege, ovo iz današnje perspektive djeluje kao loš vic). Rocky se na kraju okitio s Oscarima za najbolji film, režiju i montažu, Stalloneu je otvoren put prema slavi, soundtrack filma je poharao Billboardovu top listu, a otegnuto zazivanje "Adriaaaaaaaan!!!!" postalo je jedan od omiljenih filmskih citata. Film se svidio publici i kritičarima jednostavno zbog svoje unutarnje jednostavnosti i topline, a sa svojom egzistencijalističkom crtom se sasvim lijepo uklopio u ondašnje celuloidne trendove.
Osim glumačkih dosega, posebno je bila hvaljena i tehnička strana filma, pogotovo dinamična montaža, a ujedno se radi o jednom od prvih holivudskih filmova na čijem su se snimanju koristile tada inovativne Steadicam kamere (čije fleksibilne mogućnosti je par godina kasnije do ekstrema iskoristio Stanley Kubrick u Isijavanju). Naravno, kako se svaki uspjeh u Hollywoodu mora iskoristiti do kraja, uslijedili su nastavci Rockyja. Ali to više nije bilo to i bilo je sasvim očito da se radi o bezrazložnoj eksploataciji originalnog filma, tim više što su nastavci unedogled prežvakavali jednu te istu priču.
Objavljeno u filmskom magazinu Hollywood
