Piše: Sead Vegara

Razdelije ljeti, kruške i lješnjaci jeseni su bile pojam za krađe. Ali te krađe se uopšte nisu shvaćale kao prave krađe već bi jednostavno bilo rečeno: ''Idemo u razdelije/kruške/lješnjake.'' Bilo je raznoraznih loga. Kod Sime je bila najpopularnija. Tu se nalazila i šljiva koja nije davala obične standardne male plodove već pravo velike šljive koje su bile i više nego ukusne. Pošto sam kao klinac bio malo krupnije građe (a sada kao nisam) nije mi bilo baš zgodno da se penjem na drvo bilo koje od pomenutih voćki tako da sam obično „čuvao stražu“. Moram priznati da mi se jednom desilo da zbrišem sa mjesta zločina kada se pojavio oštećeni domaćin. Koliko mi je poslije Svemirko samo prebacivao što sam ga ostavio na cjedilu?! Jadnik. Izvukao je deblji kraj. Rekao mi je da ga je Simo uhvatio za uši i nabio nogom. Čudno je to što tog istog Simu nikad nisam vidio, te sam ga zamišljao kao jednog od onih likova kakve je Branko Ćopić opisao u svojoj knjizi „Orlovi rano lete“ (apsolutno jedna od mojih omiljenih), sa slamnatim šeširom i lulom.

Da je Svemirko bio pravi pravcati vrtirep i uvijek spreman na akciju to je već legendarno. Jednom ga nije bilo cijelo poslijepodne i kada se konačno pojavio bio je sav ugruhan i izubijan. Na pitanje šta mu se zaboga desilo, samo je zabrinuto vrtio glavom i govorio: „Šta ću reći mami, šta ću reći mami?“ Eldar i ja smo bili poprilčno zabrinuti i pokušavali smo da ga smirimo najbolje kako smo znali, ali pritom i da saznamo šta se zapravo desilo. Kada smo ga konačno smirili, došavši sebi, Svemirko je ispričao svoju priču. Odlučio je da ode sam u kruške na pravo opasno mjesto. Ne opasno po tome što je postojala mogućnost da će te neko uhvatiti (ta opcija je bila svugdje prisutna) već zbog toga što je kruška rasla nad prilično velikim ambisom. Padina bi bio pravi izraz; namjerno dodajem radi dramatičnosti. I pogađate. Kralj se popeo na najtanju granu i završio tako što je pao. U ambis. Skotrljao se niz lijehe i zamalo dospio do Hajduk Veljkove. Ni Eldar ni ja nismo mogli da se suzdržimo od smijeha.

Nekako Svemirko, Eldar i ja nikad nismo išli u lješnjake jer je ta loga zahtijevala spretnost koju niko od nas nije posjedovao. Za te „operacije“ sam se udruživao sa Vecom i Darkom – Kajganom, a njih dvojica su bili pravi majstori za takve krađe. Ja bih po običaju čuvao stražu. Tog jesenjeg dana smo isplanirali savršenu krađu, ali nas je spriječila kiša. Morate znati da se nekad stvarno unaprijed planiralo, dok se nekad išlo na ho-ruk. Zbog kiše koja je nemilice padala odustali smo od poduhvata i na kraju završili kod Kajgane u stanu. Veca se nije dugo zadržao, dok smo Kajgana i ja odlučili da prekratimo vrijeme uz televiziju. Okrećući kanale na TV-u nabasasmo na film. Isprva mi se učinio poznatim i nakon par minuta shvatih da gledamo jedan od najboljih filmova ikad snimljenih: Dobar, loš, zao.

Ono što sam tada znao, i dan danas znam i potvrđujem, jeste da je taj film bio i ostao nevjerovatno svjedočanstvo o najkul tipu ikad. Veličanstvenom Blondieu – Clintu Eastwoodu. Kajgana i ja smo, iako smo obojica već prije gledali film, istinski uživali u savršeno skrojenoj priči o trojici revolveraša na Divljem zapadu i njihovoj potrazi za zakopanim blagom. Eastwoodov Blondie je na kraju krajeva opravdao svoju reputaciju dobrog i pustio im da potegnu pištolj prvi. A Tuco je bio posebna priča. Ta ptica zloslutnica ne samo da je bila fascinantna pojava već savršena slika i prilika pravog pravcatog zloće i desperadosa. Scena u kojoj sastavlja pištolj od mnogobrojnih ponuđenih komada je fan-tas-ti-čna, a kako ću poslije saznati glumac Eli Wallach je sasvim i improvizovao. Fenomenalni završetak na groblju uz famoznu muzičku temu je bio i ostao nešto neponovljivo. Imao sam malih problema tada sa prevodom, i Kajgana je sigurno imao sličnu dilemu, jer je na kraju filma nakon što ispišu nazive The Good... the Bad... and the Ugly lik kojeg je igrao Lee Van Cleef predstavljen kao zli, a u stvari taj atribut je trebao da ide uz ime Tuca. Opet, kod samog naziva, pravi prevod bi trebao da bude Dobar, loš, ružan, ali kako je upotrbljena „malo drugačija“ konstrukcija ovakav naziv kakav jeste je mnogo upečatljiviji i više u stilu sa idejom filma.

Kiša je u stala taman po završetku filma i nije nam trebalo puno da se pokrenemo i izvršimo plan koji smo isplanirali. Lješnjaci su bili i više nego slađi okupani kišom.