Piše: Sead Vegara

Vraćajući se natrag u sjećanjima u 1997. godinu, Sarajevo je tada postalo bogatije za još jedno kino – Meeting Point, od tada najsofisticiraniju kino salu u glavnom gradu, a i cijeloj Bosni i Hercegovini. Sve do pojave multiplexa. U Meeting se išlo petkom i vikendom, a da cijela stvar bude još bolja u sastavu kina, bivše Trase, bio (i dan danas) je kafić u kojem se moglo popiti piće pred i poslije projekcije. Naravno, kafić je radio i mimo kina. Mene tada baš i nije privlačilo izlaženje i ispijanje kafa; opcija je bila otići na kolač. Prvi film koji je zaigrao u Meetingu je bio Face/Off poslije kojeg su uslijedili i drugi holivudski hitovi. Revija filmova koja će kasnije zaigrati u Meetingu je donijela nekolicinu ostvarenja od kojih ću jedino upamtiti film Jamesa L. Brooksa As Good As It Gets u kojem je glavnu ulogu odigrao Jack Nicholson. Dogovor je pao tog petka da idemo u kino, Eldar, Svemirko i ja. U ne baš toliko punom kinu smo mogli birati gdje ćemo sjesti, a sjeli smo po običaju u samu sredinu sredine. Od samog početka film je obećavao i na kraju je ispunio očekivanja. Bolje od ovoga stvarno nije moglo.

Veliki Alfred Hitchcock je rekao da film predstavlja život iz kojega su izbačeni dosadni momenti. A svaki dobar film sastoji se iz tri elementa: dobro napisanog scenarija (uvjerljive priče i zapleta), dobre režije i dobre glume. As Good As It Gets je jedan od rijetkih filmova koji se može pohvaliti sa sva tri elementa. Pisci kažu da ako žele da pročitaju nešto dobro moraju sjesti i napisati to. Tako je isto i sa filmadžijama, samo što oni pišu i snimaju. U doba francuskog Novog talasa postojala su dva izraza za režisere: autor i realizator. Autor je onaj koji sam piše svoje scenarije i snima po njima, dok je realizator onaj koji režira tuđe scenarije. James L. Brooks je autor u svakom pogledu. Scenario za svaki svoj film Brooks je napisao sam, a za As Good As It Gets se ujedinio sa Markom Andrusom, autorom priče. Predivan scenario je nešto što ovom filmu daje prednost nad ostalima u istoj kategoriji, a to je romantična komedija; ne u smislu onoga što nam danas prodaju pod tom etiketom, već u smislu nečega što ima neograničen rok trajanja. Uz to i odlična podjela uloga. Oscarom nagrađeni Jack Nicholson i Helen Hunt, te Greg Kinnear i Cuba Gooding, Jr. su doprinijeli filmu savršenim glumačkim performansima.

Nicholson je odradio fantastičan posao ulogom Melvina Udalla, opsesivno – kompulsivnog, rasističko nastrojenog namćora i uspješnog pisca ženskih romana koji će proći životni put mijenjajući sebe kao osobu i uz to pustiti nekoliko ljudi u svoj uredno – komplikovani život, konobaricu Carol (Hunt) i komšiju slikara – homoseksualca Simona (Kinnear). Muziku za film je komponovao Hans Zimmer, a da savršeno upotpunjuje doživljaj filma nas trojica smo mogli posvjedočiti od samog početka kada se uz prve taktove iz oblaka pojavi Pegasus kao dio loga filmskog studija TriStar. Bilo je to ispunjavajuće i inspirirajuće iskustvo. Malo je reći da sam bio zadivljen. Svemirko i Eldar su dijelili moje oduševljenje te smo nakon odgledanog filma pretrasali i prepričavali scenu po scenu do kasnih večernjih sati.

I da. Zauvijek trebamo biti zahvalni Jamesu L. Brooksu što je svojim filmom, bar kada sam ja u pitanju, stvorio neku vrstu ovisnosti i želje za gledanjem ponovo i iznova. Naposljetku, to je bezopasna potreba, lako zadovoljena, i istinu da kažem, malo je takvih na svijetu.

Na ovom mjestu i sa ovim filmom završavam „Filmsku fiskuturu“ iz jednog prostog razloga. U ta doba sam i počeo raditi kao novinar i pisati ono što sam tada smatrao filmskim recenzijama. Prve, kao prave, novinarske korake sam napravio u Omladinskom alterantivnom magazinu „Trash“, a od tada pa na ovamo ću se truditi, i uspijevati, nekad više, nekad manje, da približim kvalitetan film širokim masama. A „Filmska fiskultura“? To su samo sjećanja...