Piše: Sead Vegara
Čudno je to kada počinjemo da pamtimo i do kada seže naše sjećanje.
Ne sjećam se koliko (možda pet godina) sam imao kada sam pokazao neku pamet i inteligenciju vezanu za elektroniku. Tačnije uključivanje videorekordera i puštanje kasete. Znam da će se današnjoj djeci to učiniti kao ništa posebno (moja sestričina koja je rođena u novom mileniju je već sa tri godine gledala crtane na Internetu), ali to je bila tada poprilično velika stvar za mene. Valjalo je naći kanal na TV-u, kad nisi znao šta i kako da tražiš. Sestra i brat, oboje stariji od mene, su sjedili za svojim radnim stolovima i pisali zadaću dok sam ja molećivim pogledom tražio da mi jedno od njih dvoje pusti da gledam crtani snimljen na video kaseti proteklo veče. Nije upalilo. Pokušao sam prvo sa sestrom koja je oduvijek imala više razumijevanja za moje potrebe, ali ona je samo odmahnula glavom i rekla nešto u stilu: ''Pusti me sad. Vidiš da sam zauzeta. Kasnije.'' Bratu sam se obratio nakon fijaska sa sestrom, ali ni tu nisam dobro prošao. Prostrijelio me je pogledom i nastavio da radi zadaću.
Ostavljen tako sam, napušten od strane onih koji su trebali da brinu o meni, odlučio sam se na veliki korak. Našao sam uputstvo za videorekorder i polako i sigurno okrećući stranice uključio video, kako je bilo prikazano na slici, ubacio kasetu, pritisnuo premotavanje (skontao sam da trebam premotati kasetu na početak) i nakon što se premotavanje završilo i kaseta zaustavila, pritisnuo sam play. Na moju veliku radost, a to sve sam radio tiho i polako, na TV ekranu se se pojavile ''Nindža kornjače''. Kako se sjećam cijele procedure koju sam sproveo da bih gledao omiljenu crtanu seriju tako isto nisam zaboravio reakciju brata i sestre: ''Divi ga što je pametan. Sve sam skont'o. Bravo Jose.''
Prošlo je od tad godina i godina, bajrama i rođendana, i svašta se izdešavalo u mom životu, a eto još uvijek pamtim prvi film koji sam vlastoručno pokrenuo da gledam. Tehnika se promijenila. Sve je postalo jednostavnije. Nema više video kaseta, bar ih ja ne koristim jer me je video izdao još poodavno. Doduše, imam spremljeno u ormaru nekoliko originala koji samo stoje i kupe prašinu, a mama zanovijeta (da, još uvijek živim sa roditeljima, bar dok pišem ove redove) što ih ne bacim, koji će mi klinac, samo prašinu skupljaju... Sada filmove uopšte ne treba da slažeš negdje u policu, mada i to još uvijek radim (imam kolekciju filmova na originalnim DVD-ovima), nego je dovoljno da kupiš eksterni hard disk od nekih recimo teru ili pola i sve te filmove, serije, pa i muziku, držiš u jednoj kutiji ne većoj od tri tegle džema. Ako i toliko velikoj.
U svojoj sobi imam TV, neku plazmu, LCD ili šta već (zaboravio sam) prikopčan na Birin DVD player na kojem gledam filmove. Sreća je što Bira čita i Divx-e, a filmova u tom formatu imam i više nego što bih smio priznati. Na kompjuteru se pogleda kakva serija, obično kakav sitcom od 25 minuta, a ove teškakške serije od po 45 i 60 minuta prebacim na USB i pogledam na DVD playeru. (Još jedna pogodnost Bire –ima USB port.) Ne mogu reći da današnja djeca odrastaju na kvalitetnim crtanim filmovima (hej! i u moje vrijeme je bilo nekih stvarno bezveznih crtića), ali ono što sa sigurnošću mogu da tvrdim jeste da mi stariji imamo veliku odgovornost prema mlađima (u svakom pogledu naravno) kada su neki crtani i filmovi u pitanju. Šta će gledati, a šta ne. Stariji brat, sestra, daidža, amidža ili tetka (mame i očevi, naravno) bi trebali preuezeti na sebe da podstaknu i rasplamsaju maštu svojih najmlađih i upute ih da gledaju prave stvari. Kako je tekla moja filmska naobrazba ćete saznati ako nastavite čitati (jednom ili dva puta mjesečno ću pisati ovu kolumnu), ali moram vas upozoriti da u ovdje nećete naći tačne datume, statističke podatke, box office, već jednu po sjećanju i afinitetu skrojenu hronologiju filmske fiskulture jednog zadrtog filmofila.
Objavljeno na poratalu novinar.me
