Komšijski odnosi na Mejtašu u ulici Mehmed-paše Sokolovića i to na broju 16 su bili i više nego pravi komšijski odnosi. Iako je bio rat, pogotovo što je bio rat, to je učvrstilo ljude u tom mom ulazu da su se pomagali i pazili međusobno kao da su rod rođeni. Svakako, taj kult komšiluka u Bosni i Hercegovini i Sarajevu je bio poseban i još od Osmanlija na dobrom glasu. Sjećam se da je gotovo, gotovo cijela zgrada pekla hljeb kod nas; barem one najbliže komšije. Imali smo dobru peć, pravu veliku peć na drva u kojoj se se mogla peći dva hljeba odjednom. Komšinica teta Zumra, vrata do vrata, je znala provoditi sate i sate u našoj kuhinji u razgovoru sa mojom mamom oko pripremanja ručka, tačnije iznalaženju načina kako da se od ničega stvori „nešto“ što bi moglo biti približno dobro za jelo.
A ja, ja sam svoje vrijeme, nakon što sam došao sebi i povratio se, provodio u stanu Irene, Dejana i njihovog rođaka Vedrana gdje smo se nas četvero sa dodatkom Mie igrali monopola, crtali ili „ratovali“. Dejo je imao poveću kolekciju minijaturnih vojnika sa svom opremom, tenkovima, topovima, vozilima i bunkerima tako da smo se dok je oko nas bjesnio rat mi igrali „našeg“ rata. Doduše, to je više bila igra strategije i isprobavanja živaca u kojoj je Dejo često odnosio pobjedu, a Irena se, kada je igrala, nervirala i gunđala. Ne sjećam se da je Mia bila baš zagrijana za igru sa vojnicima jer je njoj više odgovaralo kada smo se prihvatili olovke i papira. Tada je dolazila do izražaja njena umjetnička crta.
A kada bi došla struja tada je počinjao pravi festival. Dejo bi izvadio kompjuter, popularni Commodore 64, te smo to vrijeme dok je bilo struje, a znalo se da je prvo usisivač trebao biti uključen i kuća usisana, provodili igrajući igrica i povremeno pogledali kakav film. Dešavalo se da struja dođe samo onima preko puta u susjednoj zgradi i onda bi se isiticale veze i poznanstva sa komšijama sa druge strane ulice. Mi nismo bili te sreće, tada još nismo poznavali nikoga iz susjedne zgrade, ali smo redovito spuštali kabl od Škarića. Naravno, da smo znali večeri i večeri provoditi upravo kod Pancha, Gorana, Tee, Mie i sada već pokojnog čika Miloša, Panchovog i Goranovog oca, igrajući remija ili gledajući kakav film već je postalo uobičajno. Pancho je to veče spremio dva filma od kojih je prvi bio Smrtonosno oružje 3.
Njihov dnevni boravak je bio prostran poput našeg, mada je razlika bila u tome što su do moje sobe, koja je u našem stanu bila zazidana i ograđena ormarima, stajala vrata koja su vodila do sobe čika Miloša. Kauč i fotelje nisu bili dovoljni da se svi smjestimo tako da smo Mia i ja gledali film sa poda. Uvod u sami film je bio i više nego fantastičan: pjesma „It's Probably Me“ u izvedbi Stinga i Erica Claptona. Smrtonosno oružje 3 je bilo i više nego zabavno i smiješno, i u odnosu na prva dva dijela baš baš različito. Mel Gibson i Danny Glover kao par policajaca koji ulaze u trag krijumčarima oružja pri čemu Gloverov lik ubije klinca i padne u očaj iz kojeg ga vadi Gibson. Dodatak njihovom dvojcu, pored Joea Pescija iz dvojke, je bila i Rene Russo kao ljubavni interes Gibsonovog lika koja je pored svojih istražiteljskih posjedovala i izrazite borilačke sposobnosti. Scena u filmu u kojoj Rene Russo ulazi u raspravu a malo poslije i fizički obračun sa negativcima će ostati upamćena po odličnom prevodu („Baš za grozd“) i Panchovoj reakciji – zamalo je pao sa fotelje od smijeha. Veče je teklo svojim tokom, situacije na filmu su se mijenjale od komičnih ka akcionim, a pri sceni seksa između Rene Russo i Mela Gibsona Tea je rekla: „Mia pokriji oči.“, dok je Pancho prozborio nešto u stilu: „Ma pusti djecu da uče Tea.“. Smijali smo se i užvali, a onda je na red došao drugi film koji koji je Pancho pripremio za to veče: Univerzlani vojnik.
Kakvom mi se samo to tada učinilio akcijom!? Jean Claude Van Dame, kojeg pamtim još iz filmova koje sam proždirao kao klinac (sumnjam da sam bio jedini) Kiborg, Krvavi sport, te Dolph Lundgren kao dvojica marinaca pretvorenih u svojevrsne vojnike robote. Mislim stvarno! I tada mi se to činilo kao jedina moguća opcija da ih pretvore u robote jer ti ljudi posjeduju „robotski“ glumački kvalitet. Svejedno, znam da sam pomno pratio radnju filma, pomalo i sa podsmjehom, a po završetku je uslijedilo pravo iznenađenje. Naime, na tadašnjoj televiziji Hayat, na koju je Pancho prebacio po završetku fima, upravo je počinjalo Smrtonosno oružje 3. Kako smo se samo ismijali.
Bilo je već kasno, s obzirom na činjenicu da smo pogledali čak dva filma, vrijeme za bešiku je poodavno prošlo. Goran, Tea i Aljo (mama i tata su još davno otišli na spavanje; Armina nije ni bila tu) su navijali za ponovno gledanje Smrtonosnog oružja, ali smo Mia i ja, te Pancho, koji kao da je izgledao da će podleći toj ideji, bili odveć umorni i zahtjevali smo razlaz. Na svu sreću su nas poslušali. Aljo i ja smo se pozdravili sa Škarićima i spustili se sprat niže u naš stan. Dugo mi je još dok sam tonuo u snove pred očima bila slika Pancha kako se smije i zamalo pada sa fotelje.