Piše: Sead Vegara
Nova godina kao i svaka druga. Mama je napravila brdo ruske salate, koja bi u stvari trebala da se zove novogodišnja salata jer se pravi samo za Novu godinu, ispekla kiflice, kolača raznih vrsta, sokova... Jedostavno rečeno: svega. Za koji dan ću napuniti osam godina. To je značilo da sam još uvijek bio beban, da se nisam odvajao od roditelja i da sam obavezno išao svaki put kada su išli nekome u goste te sam kada su takve proslave kakva je bila doček Nove godine provodio sa njima. Mama je počela da iznosi ovale sa narezanim sirom, mesom, krastavicama i ko zna čime i sto u dnevnoj sobi je ubrzo bio ispunjen razno raznim đakonijama. Tata je prebirao po daljinskom tražeći na TV-u Novogodišnji program, dok smo Aljo i ja pokušavali da se igramo sa Mastersima u hodinku. Armina se užurbano spremala za dernek sa rajom i nas dvojica smo joj se činili smiješnim. Aljo je taj njen podsmijeh shvatio i suviše ozbiljno te je odustao od igre, otišao u sobu da gleda TV i ostavio mene samog da izvodim kerefeke sa figuricama.
Na televiziji Novogodišnji program, voditeljski par se ceri svako malo, razni prilozi, dosta muzike (loše)... Kao i uvijek. Čuo sam samo tresak vrata što je značilo da je Armina otišla žureći se ne misleći ni na šta drugo nego na dernek. Sto je brzo „opuhan“ tako da se mama pozabavila donoseći nova jela uz Aljinu i moju pomoć. Tata je po običaju prigovarao na „zabavni program“, mama okretala očima, a Aljo i ja smo se dobro zabavljali posmatrajući sve to. Do odbrojavanja je ostao još koji minut, mama se spremala da odmah po čestitanju odperja u krevet, dok smo tata, Aljo i ja namjeravali da pratimo filmski program. Deset, devet, osam, ..., tri, dva, jedan: SRETNA NOVA GODINA! Ustajemo od stola, grlimo se, ljubimo, tata je kao cvrcnut, a mama govoreći: „Nemojte glasno“, odlazi u našu dječiju sobu gdje će spavati na Armininom krevetu, tj. sofi. Tata se smilovao i dopustio mi da okusim šampanjac tek toliko da okvasim usta. Dok je otišao u WC nasuo sam sebi poveliku čašu i iskapio u sekundi. Aljo također.
Od silnih filmova koji su se prikazivali na TVSA tog 1. janura 1992. u ranim jutarnjim satima ostali su mi u sjećanju Trkač i Umri muški 2. Prvi je bio zabavan do te mjere da smo Aljo i ja grcali od smijeha i strahovito se zabavljali posmatrajući Švarcu kako tjera mak na konac u nekakvom futurističkom svijetu u kojem se osuđenici na smrt „pomiluju“ tako što će nastupiti u reality showu boreći se za vlastiti život. Shwarzenegger je bio institucija (i dan danas je), a filmovi poput Blizanca i Žaca iz vrtića su na našem video rekorderu pregledani bezbroj puta. Tako da je Trkač bio nešto sasvim novo i egzotično kada je Švarco u pitanju. Dok je Trkač završavao, Aljo je već bio na izmaku snaga te je ostavio mene i tatu pred televizorom i otišao na spavanje prozborivši još jednom: „Sretna Nova!“.
Uslijedio je predah u vidu nekih presmiješnih novogodišnjih reklama i onda je počeo Umri muški 2. Koja je to uživancija bila. Zima, snijeg, aerodrom, teroristi i John McClane. Ne samo da sam bio oduševljen; to je preslaba riječ. Takva akcija se ne sreće često. Tata, koji je od kako znam za sebe i gledam filmove, uvijek preferirao westerne samo otpuhnuo i izustio: „Koji film!“. Nikako nisam mogao da se pomirim s mišlju da će i to završiti, da će se Umri muški 2 provesti kraju, da će biti krajnje vrijeme za spavanje. Bruce Willis se jadao kako se isto sranje može desiti istom čovjeku dvaput, a ja sam bio dovoljno mlad da bih povjerovao da je taj nastavak bolji od prvog, da ne kažem originalnog filma. I koliko god da sam uživao uz ostatke ruske salate i nekih gaziranih sokova kada je zasvirala „Let It Snow“ i označila kraj filma bilo je vrijeme za bešiku.
Ujutru je za doručak sledovala ruska salata i kiflice, a podne je po običaju donijelo Novogodišnji koncert bečke filharmonije. Nova godina je nastupila i samo da sam znao kakva će biti ne bih joj se toliko radovao uopšte.
