Piše: Sead Vegara
Godina dana je prošla od kada su stala ratna razaranja i ja sam već slobodno hodio Sarajevom sa društvom. Bio sam toliko slobodan da sam jedno veče bez najave mami otišao sa rajom u grad. Svemirko, Veca, Kajgana i ja. Eldar je shvatio da će se naći u problemima ako bez znanja roditelja ode sa nama u grad te je na kraju odustao. Provod u gradu je bio i više nego odličan: sladoled u Egiptu, kifle u Imaretu, puni đir oko Čaršije... Ali, po provratku kući u kasna doba oko 22 časa mama me je sačekala u hodniku sa papučom u ruci. I to onom „što bridi“. To je bio degenek stoljeća. Ispostavilo se da me je tražila po cijelom Mejtašu i kada je srela Eldara kako cunja ulicom saznala je od njega gdje sam. Takvi izlasci su od tada postali prava rijetkost jer nikako sebi nisam mogao dopustiti još jednom da mi guzica zaplati „papučom koja bridi“.
Vrijeme je tako prolazilo u igri petkom, subotom i nedjeljom, a i tokom sedmice samo smanjenim intenzitetom. Ipak je škola bila na prvom mjestu. Barem sam je ja shvatao tako. Moje vrijeme je tada bilo zaokupljeno rješavanjem zadataka iz fizike i matematike; bio sam toliko dobar da ću u osmom razredu na Opštinskom takmičenju iz fizike osvojiti prvo mjesto, zajedno sa kovertom u kojoj se našlo 100KM. I sakupljanjem stripova, naravno. Filmovi nisu nikako pali u drugi plan i kada me je Aljo pozvao u kino rekavši da je u toku 2. Sarajevo Film Festival i da se prikazuje film o tornadu jednostavno nisam mogao odbiti. Time počinje moje drugovanje sa Sarajevo Film Festivalom koje će se nastaviti do dana današnjeg.
Igralište iza sarajevske Prve gimanazije – Metalac je bilo pretvoreno u kino na otvorenom sa ogromnim platnom na kojem su se prikazivali filmovi. Kasnije ću saznati da je to jedno od najvećih u Evropi. Bilo je tada, dok je sada vjerovatno drugačija situacija. Na igralištu su bili raspoređeni redovi i redovi plavih i crnih stolica. Ispred je bila konstrukcija sa platnom, a pozadi, iznad trebina, postavljen plavi kontejner sa slovom „F“ i rupom iz kojeg je projektor projicirao film na platno. A zvuk? Strahovit! Surround. Grmi sa svih strana. Film se zvao Twister i gledanje na otvorenom i ogromnom platnu sa surround sistemom ozvučenja predstavljalo je novo kino iskustvo za mene. I za sve Sarajlije doduše. Tornado koji nosi sve pred sobom; na platnu lete krave i automobili; zvuk je strahovito jak; sa leđa kao da dolazi tornado koji će proći kroz sredinu igrališta/kina i odjeknuti sa platna. Fantastično!
Priča filma prati samozvane lovce na tornada koji pokušavaju da shvate aktivnost i učestalost takvih vremenskih nepogoda ubacivanjem svojevrsnih senzora unutar tornada. Helen Hunt glumi vođu tima, dok Bill Paxton portretira njenog muža koji joj dolazeći „na posao“, u pratnji buduće supruge, donosi papire za razvod braka. U stalnoj potjeri za tornadima Helen, koja baš i ne želi da odmah potpiše papire, sa ekipom hita u novu avanturu, a Paxton nema druge opcije nego da je slijedi i pomogne, zajedno sa budućom suprugom.
Bez obzira što je bilo poprilično hladno to nas nije spriječilo da uživamo u filmu. Bio sam toliko oduševljen da sam Alju upitao koji film je predviđen za sutra veče sa namjerom da svakako nabavim karte. Aljo reče da će Johnny biti tu sutra sa nama jer će se prikazivati Mission: Impossible, film za koji ću napisati tekst koji će se klasificirati kao prva filmska recenzija koju sam napisao.
