Piše: Sanita Bajramović

Kada bi neko danas od prosječnog filmofila ili poznavaoca holivudskih prilika zatražio da u nekoliko riječi opiše dominanatan trend američke filmske industrije odgovor bi bio vrlo lak – superheroji! Mali je broj kritičara i filmskih zaljubljenika koji mogu precizirati tačan datum početka njihove invazije a još je manji broj onih koji znaju kuda sve to vodi i kada će se njihov let filmskim nebom okončati, bar u podnošljivom poluzaboravu. Doduše, Steven Spielberg, jedan od duhovnih očeva franšiza, ustvrdio je nedavno „kako je vrlo vjerovatno da će takvi filmovi poći putem westerna, odnosno da će njihova popularnost splasnuti i da će se zbog toga vjerovatno prestati snimati.“ Zvuči nevjerovatno da bismo ikada mogli ostati bez njih, makar to tvrdio i jedan Spielberg! Kada bi nas potom vremeplov mogao transportirati u zlatne 30-e i 40-e godine prošlog stoljeća, na gore postavljeno pitanje bilo koji ispitanik, od domaćice do uglednog kolumniste Varietya odgovorio bi vam da je to nesumnjivo -  mjuzikl. Žanr s kojim se Amerika budila i odlazila na spavanje, sveprisutan i obljubljen do krajnjih granica dobrog ukusa i ekstremnog profita! Njegov nestanak se nije anticipirao ni u najmračnijim scenarijima, a danas je već decenijama zaboravljen, s povremenim proplamsajima koji više služe kao podsjetnik na ono što je filmski svijet izgubio negoli na kreativnu žanrovsku renesansu.

Busby Berkeley

Mjuzikl vuče svoje korijene iz pozorišnih mjuzikala, opereta, vodvilja i muzičkih revija koji su  bili dominantan oblik zapadnjačke zabave još od 30-ih godina 19. stoljeća, da bi s pojavom filma sve poprimilo upravo ekspanzionističke proporcije. Tek je pojava zvučnog filma označila rođenje žanra mada je pokušaja bilo i u nijemoj eri (Don Juan Warner Brosa iz 1926. za koji su genijalni tehničari smislili poseban sistem sinhronizacije i nasnimavanja zvuka koji se mogao „neprimjetno“ stopiti sa sadržajem filmske trake, tzv. Vitaphone sistem sa pločama od 78 obrtaja). Velika ekonomska depresija koja je proizvela eskapističku glad publike za mjuziklima mnogo je doprinijela razvoju filmske audio tehnike i rađanju zvučnog filma.

Prvi mjuzikli su bili “Broadway na filmu“, istoimene brodvejske predstave transpondirane na filmsko platno. Ponekada samo snimljeni na brodvejskim scenama i adaptirani za kina, a za glavne protagoniste su redovno birani glumci/plesači iz originalnih predstava, iz jednostavnog razloga jer filmskih zvijezda koje bi mogle otplesati i odglumiti dramaturške dionice još nije bilo. Prvi izvorni filmski mjuzikl, sa potpuno integriranim plesačko-pjevačkim dionicama uz dramaturški zaplet bile su MGM-ove Melodije Broadwaya (1929). Premijerno prikazan početkom  1929. u holivudskom Graumanovu Kineskom pozorištu, bio je prvi široko distribuiran zvučni film. Ponosno reklamiran kao "svi govore - svi pjevaju – svi plešu film", donio je za ono vrijeme enorman profit od preko 1,6 miliona dolara. Također će ostati upamćen kao prvi film koji je osvojio Oscara za najbolji film godine.

Sve što je uslijedilo nakon Melodija Broadwaya danas je svijetla celuloidna historija. Dolaze zlatne 30-e u kojima svi prestižni studiji formiraju odjele koji su se bavili isključivo produkcijom mjuzikla. Armija koreografa, aranžera, kompozitora, dirigenata, tekstopisaca i svih oni koji su bili uvjereni da pjevaju kao anđeli i plešu kao Boljšoj teatar nahrupila je u Hollywood. Iz Evrope podjednako kao i sa američke Istočne obale. Neki od najpoznatijih kompozitora Amerike poput Georga Gershwina, Irvinga Berlina i Colea Portera stižu kao dragocjeni saradnici čiji je zadatak bio  komponovanje originalnog muzičkog scorea za rastuću bujicu muzičkih filmova. Neko je prebrojao da je samo 1930. (dakle godinu dana od pojave prvog cjelovečernjeg zvučnog filma) snimljeno 100 mjuzikla, od kojih neki kompletni ili djelimično u tek razvijenom Technicoloru.

Ginger Rogers & Fred Astaire

Prvo rediteljsko ime koje će u kolektivnoj memoriji svijeta filma ostati povezano s mjuziklom bio je Busby Berkeley. Stvara dva remek-djela, 42. ulica (1933) i Kopačice zlata iz 1935 (1935). Berkeley je uveo niz novina poput snimanja horskih plesačica u krupnom planu, grandioznih geometrijskih figura koje su pravila njihova tijela, snimanje iz ekscentričnih kuteva zbog čega je naređivao da se probuše stropovi studija. Berkeley, inače pitomac vojne akademije i veteran Prvog svjetskog rata, nametnuo je izvođačima pravi vojnički dril što je rezultiralo dotad neviđenim kvalitetom scenske izvedbe.

Uporedo s Berkeleyjem sjajne mjuzikle režiraju i Ernst Lubitch (Monte Carlo, 1930;  Nasmiješeni poručnik, 1931; Vesela udovica, 1934.), Rouben Mamoulian (Voli me noćas, 1932.), te Mark Sandrich koji će režirati čak pet od devet zajedničkih filmova u kojima su zajedno nastupili Fred Astaire i Ginger Rogers. Sretno upareni od strane RKO studija, Ginger i Fred će postati najsjajniji zvjezdani tandem kojeg je Hollywwod ikada imao. Njihovi filmovi bili su hibrid screwball komedije i mjuzikla u kojima su uz vatromete duhovito-vrckastih dijaloga  izvodili plesno-pjevačke tačke, savršeno inkorporirane u komedijaške zaplete. Slavljeni zbog gracioznosti, životnosti i tehničke superiornosti nastupa, bili su i ostali primjer najkomplementarnijeg para filmske industrije koji je postavio skoro nedostižne standarde.

Mjuzikl dostiže svoj vrhunac kasnih 30-ih i početkom 40-ih osobito, kada su još jednom poslužili svojoj eskapističkoj svrsi, bijegu od sumorne realnosti Drugog svjetskog rata. MGM 1939. lansira blistavog Čarobnjaka iz Oza sa Judy Garland u naslovnoj ulozi. Judy u tandemu s Mickeyem Rooneyem nastavlja snimati sve do završetka rata, čiji kraj simbolično označava i sumrak zlatne ere Hollywooda. Primat u američkoj kinematografiji preuzimaju mračne teme i novi žanrovi, zlatna zvijezda mjuzikla počinje polako zalaziti.

Gene Kelly 50-ih snima možda i najbolji mjuzikl u povijesti Pjevajmo na kiši, kao i Amerikanca u Parizu., a veliki George Cukor režira Zvijezda je rođena, remake istoimene uspješnice iz 1937. U toj dekadi u modu se vraća i ekranizacija brodvejskih uspješnica, tako Joseph L. Mankiwicz 1955. na veliko platno prenosi Momke i djevojke, George Sidney Poljubi me Kate, a Walter Lang Kralj i ja s Yulom Brynnerom u naslovnoj roli. Raskošno producirani, razlikovali su se od uradaka iz prethodne epohe po mnogo studioznijem pristupu svim komponentama filma, dramski zaplet i odnosi među likovima dobijaju mnogo više na težini od plesačkog dekora.

Šesta dekada 20. stoljeća poklonila nam je pet nezaboravnih mjuzikla: Priča sa zapadne strane, Moje pjesme, moji snovi; Oliver, Mary Poppins i Moja lijepa lady. Ovjenčani s bezbroj Oscara i velikom finansijskom dobiti, kao da su signalizirali povratak mjuzikla na velika vrata, ali je ukus filmske javnosti već bio nepovratno izmijenjen. Rock'n'roll je već vladao Amerikom i šlagerske lake note mjuzikla sada su se činile smiješno anahronim. Nekoliko velikih flopova s kraja 60-ih (Slatka Charity, Camelot) obeshrabrili su svaki pokušaj oživljavanja žanra i ulaganja velikih sredstava u produkciju. Od tada do danas imamo ono što bismo eufemistično mogli nazvati nostalgičnim proplamsajima ili hommageom koji s vremena na vrijeme poneki veliki režiser poželi da oda žanru mjuzikla. Sedamdesetih Martin Scorsese snima New York, New York, Bob Fosse Sav taj džez, a Sidney J. Furie Lady pjeva blues. Osamdesetih se mjuzikla sjetio Coppola, stvorivši jedan od najnapadanijih a istovremeno stilski i konstrukcijski najsavršenijih filmova 80-ih, Cotton Club,  Blake Edwards također snima jedan od svojih najboljih filmova, Victor/Victoria.

Publika s početka 21. stoljeća svjedočila je nekolicini mjuzikla čiji izričaj i preovlađujuća atmosfera bi se mogle opisati, od mračnih (Moulin Rouge, Chicago, Fantom iz opere ili sjajni Von Trierov Plesač u mraku) pa do darkerskih (Sweeney Todd, U šumi, Jadnici). Možda jedini svijetli izuzetak među njima jeste Mamma Mia (2008), koja je umjesto scorea direktno pisanog za film ili predstavu reciklirala hitove grupe ABBA.  Kako god, čini se da se i mjuzikl prilagodio postmodernističkom svijetu koji sam sebi više ne može da odgovori na jednostavna i kardinalna pitanja poput onog: Da li umjetnost još može bar razgalitii okamenjena srce postmoderne ako je već odavno  jasno da ne može mijenjati svijet? Ili svoju ultimativnu formu zabave ipak vidi u uzaludnom čekanju izbavljenja od strane nekog superheroja s početka priče?!