Piše: Sanita Bajramović
Dvadeset drugi po redu Sarajevo Film Festival predao je svoje Počasno srce u ruke britanskog reditelja Stephena Frearsa, jednoga od najzanimljivijih živućih evropskih autora, i to „za izvanredan doprinos filmskoj umjetnosti“ kako je to vrlo suzdržano formulirano u obrazloženju. Istina je da je riječ o stvaraocu o čijim briljantnim filmovima i superiornom maniru njihovog stvaranja bi trebalo govoriti i ukazivati kudikamo češće nego sporadičnim festivalskim nagradama. Iskreno govoreći, autorica ovoga teksta bi najradije recenziju filma iz naslova samo iskoristila kao puki izgovor za opširan apologetski članak o Frearsovu rediteljskom majstorstvu kojemu može zahvaliti postojanje nekih njoj najdražih filmova (The Grifters, Dangerous Liaisons, Dirty Pretty Things), a za Florence samo lapidarno napomenula da se može svrstati u galeriju Frearsovih najboljih uradaka! I to bi zapravo trebao biti validan putokaz!
Neslavno slavna Florence; režija: Stephen Frears; uloge: Meryl Streep, Hugh Grant, Simon Helberg; 2016.
IMDb rejting: 7.1/10
Rotten Tomatoes rejting: 86%
Svijet klasične muzike rijetko imamo priliku vidjeti kao temu igranih filmova. Posljednji koji je na ozbiljan način aktuelizirao klasiku bio je The Late Quartet Yarona Zilbermana (2012), koju godinu prije i Le concert Radua Mihaileanua, a još dalje u prošlost naišli bismo na sjajnog Fantoma iz opere Joela Schumachera (2004). Svaki na svoj način slavio je muziku i njene izvođače kao dio viših sfera ljudskog postojanja. Florence Foster Jenkins također glorifikuje muziku, ali polazeći sa potpuno suprotnog startnog položaja od pomenutih –na koji način se klasikom ne treba baviti! Okosnica sjajnog scenarija Nicholasa Martina je biografija stvarne osobe, američke bogatašice iz prve polovine 20. stoljeća i njenih tragikomičnih pokušaja da se etablira kao operna pjevačica. Trulo bogata, udata za propalog šekspirijanskog glumca aristokratskog porijekla i manira, Florence živi u glamuroznom hotelu u srcu New Yorka koji joj služi kao tvrđava za daljnja osvajanja. Dijeleći novac šakom i kapom, u jednom momentu poželi napustiti pasivnu ulogu obožavateljice muzike i donatorice i okušati se u operi! I to ne bilo kojoj operi, nego ni manje ni više nego u Mozartovoj „Čarobnoj fruli“, u ulozi na kojoj se lome i najbolji koloraturni soprani svijeta! Suština problema je da Florence ne zna pjevati, naime ona je za note gluha kao top, a svojim falširanjem okolinu dovodi na rub suicida (osobito nesretnog muža i još nesretnijeg pijanistu, specijalno angažiranog da bi je pratio prilikom vježbi!). Stvari konačno izmiču kontroli 1944. kada Florence za svoj operni recital unajmi Carnegie Hall i k tome još gratis podijeli hiljadu ulaznica pijanoj američkoj soldateski (jer pored ostalih vrlina koje je krase, Florence je i patriota!).
Frears je scenarističkom materijalu pristupio suptilno i rezervisano, ponavljajući postupak iz mnogih svojih filmova (The Grifters, The Hit, Dirty Pretty Things), stavljajući likove u neobične situacije a onda skoro neprimjetno rediteljski diskurs poistovjećujući s diskursom publike, da bi zajedno s njom promatrao na koji način će se junaci izvući iz nevolja. Uvjeravajući nas da je naša tačka gledišta zapravo njegova ili možda i obratno.
Tako i na Florence, od prvog momenta kada se ekranom razlegnu kričavi tonovi njenog „pjevanja“, ne možemo a da ne gledamo sa simpatijom ili bar žaljenjem. Zato što je ne svojom krivicom bolesna (prvi muž inficirao ju je sifilisom!), zato što je ljubazna i darežljiva, zato što je istinski zaljubljena u muziku zbog čega je umalo bila razbaštinjena od strane oca... Zato što je u scenariju vrlo vješto ostavljena mogućnost da Florenceine fatamorgane generiraju od mentalne nestabilnosti prouzrokovane sifilisom. Frears i scenarist Martin ne ostavljaju mjesta za osudu, za termin „pokondirena bahatost“ koji je većini vjerovatno lebdio u mislima nakon čitanja sižea filma u štampi. Samo za smijeh, bilo da ćete se smijati Florence ili galeriji sporednih likova koji našu heroinu, svako iz svojih razloga, održavaju u stanju perpetuiranog samozavaravanja.
Tehnička strana filma je ništa manje blistava od scenarističkog koncepta i režije. Meryl Streep u jednoj od najboljih uloga života, a Hugh Grant vjerovatno u najboljoj – i oboje kao da hitaju ka oskarskim nominacijama! Simon Helberg (The Bing Bang Theory) maestralan u ulozi pijaniste McMoona, vragolast, empatičan, sangviničan, flegmatičan, sve po potrebi... sa impresivnim repertoarom tikova i rastezljivošću facijalnih mišića koju, bar ja, nisam vidjela na filmu još od doba zajedničkih komedija Genea Wildera i Richarda Pryora! Kostimografija i repliciranje interijera i eksterijera epohe WWII urađeno je izvanredno i s mjerom. Originalnu muzika koju je komponovao Alexandre Desplat, sa mnoštvom džez i plesnih tema aktuelnih za to doba uspjela je donekle izbalansirati „kakofoničnu“ vokalnu zbrku koju proizvodi glavna junakinja.
