Piše: Nino Romić
Dok se obožavatelji Zvjezdanih staza oporavljaju od otkrića predstavljenih u Star Trek: Discovery, bilo bi poželjno osvrnuti se na nešto vedrije i duhom bliže seriji koja obilježila živote nemalog broja ljudi. Slavna izreka kaže da je oponašanje najveća pohvala, a parodiranje je svakako najprisnija vrsta oponašanja. Ipak, nemoguće je nešto parodirati uspješno dok se ne zavučete pod kožu predmeta parodije. Srećom, tvorci Galaxy Questa razumiju širi kulturni uticaj Zvjezdanih staza, odnosno njihovo mjesto u popularnoj kulturi, ali i odnos fanova serijala prema likovima, mjestima i zbivanjima prikazanim u istom. Zbog ovoga, Galaxy Quest prvo stoji kao komedija s dobrom režijom i odličnom glumačkom postavom (Tim Allen, Sigourney Weaver, Alan Rickman) čiji je humor moguće konzumirati i bez dubokog poznavanja etosa Zvjezdanih staza, a tek onda kao poslastica za trekije.
Prvi, zrnastasti kadrovi u veličanstvenom 4:3 omjeru pokazuju nam ekipu na setu naslovne serije, Galaxy Quest, usred uzbudljivog obrta prilika. Jason Nesmith (Tim Allen) tumači ulogu pustolovnog i stamenog zapovjednika svemirskog broda Protector, Petera Quincyja Taggarta, dok Alexander Dane (Alan Rickman) igra naučnog časnika dr. Lazarusa, njegovog spokovskog zamjenika i prijatelja. Njima se pridružije Gwen DeMarco (Sigourney Weaver), u ulozi Twany Madison, časnice za vezu i mušku demografiju između 15 i 35 godina. Osamanest godina po završetku serije, karijere članova postave su se svele na posjećivanje konvencija, potpisivanje autograma i davanje odgovora na pitanja predanih fanova serije. Ovo u mnogo čemu opisuje godine između okončanja emitiranja izvorne serije Zvjezdanih staza i snimanja prvog dugometražnog filma te franšize, koje su Staze preživjele uglavnom zbog konvencija i okupljanja obožavatelja.
Blijeđenje slave najviše osjeća Nesmith. Blaženo nesvjestan vlastite abrazivnosti, on živi za aklamaciju fanova od kojih istovremeno pomalo i zazire. Nakon nekoliko i ne baš laskavih komentara na kraju jednog okupljanja, Nesmith dobiva zlatnu priliku da proživi (i nadmaši) slavne dane. Misleći da dogovara pojavljivanje na drugom okupljanju, Nesmith pristaje počastiti nekoliko obožavatelja svojim glumačkim vještinama. Nekoliko scena kasnije, on shvaća da su ti fanovi ustvari vanzemaljci koji su pomiješali seriju Galaxy Quest s zemaljskim historijskim zapisima. Najveći fanovi u galaksiji, Termijanci, vjeruju da su Nesmith i ostali zaista svemirski pustolovi, a Nesmith prešućuje istinu i nagovara ostatak ekipe da mu se pridruže u stvarnoj svemirskoj pustolovini – borbi protiv zlog generala Sarrisa.
Većina komedija vjerno prati jedan od arhitipskih kalupa, kao što su riba na suhom (tipa City Slickers, Beverly Hills Cop i slično), tajni as (uglavnom sportske komedije, ili većina stvari iz repretoara Adama Sandlera), ili razotkriveni lažov. Galaxy Quest spada pod otkrilje potonjeg arhetipa i uglavnom se drži njegovih pravila, bez upadljivih inovacija. Film se vjerno drži strukture poput strofa i refrena hit pjesama, ali to čini s dovoljno elana da mu se manjak novina može oprostiti. Izvedbe su ono što diže Galaxy Quest iznad ostatka filmova u svom kalupu. Tim Allen održava ravnotežu Jasona Nesmitha naizmjeničnim dozama karizmatičnosti i antipatičnosti do trenutka kada se njegov lik odlučuje pokajati, spasiti Termijance i stopiti se s meta-likom zapovjednika Taggarta što se dešava u hitrom, ali organskom nizu dešavanja.
Odluka da se uloga duboko dekoltirane Gwen DeMarco dodijeli Sigourney Weaver, daleko najpoznatijoj po snažnom ženskom liku poručnice Rippley iz Alien serijala, bila je ništa manje doli majstorska. Njen lik je zamaskirani komentar o manjku ženskih uloga u izvornim Zvjezdanim stazama, koje su se hvalile svijetom potpune jednakosti, iako su žene najčešće bile pratiteljice tri glavna muška lika Kirka, Spocka i McCoya. Film dalje naglašava upadnu nejednakost spolova scenom u kojoj Nesmith i DeMarco prolaze kroz niz opasnosti, pri čemu njena uniforma biva poderana do grudnjaka, dok Nesmithova biva uglavnom nedirnuta.
Alexander Dane Alana Rickmana istovremeno kanališe g. Spocka i dr. McCoya, budući da je njegov meta-lik prijatelj i savjetnik zapovjednika Taggarta, dok on sam prezire Jasona Nesmitha, držeći da mu je redovno krao najbolji tekst. Slično kao i s Nesmithom, njegov karakterni luk kulminira s pretapanjem sa svojim meta-likom, u trenutku kada po prvi put izgovara svoju poštopalicu bez ogorčenja ili ironije. Film u nekoliko prilika prikazuje kako život preslikava umjetnost, ili tačnije – kako stvarnost kopira fikciju. Uvodna scena pokazuje epizodu serije u kojoj svemirski brod Protector biva napadnut i pri čemu se glumci njišu i bacaju po setu. Malo kasnije u filmu, odnosno u stvarnosti, brod zaista biva napadnut, a glumci mogu samo paničariti dok zaista gube tlo pod nogama. Drugi bi primjer bio iscenirana svađa između Nesmita i Danea, izvedena po uzoru na scenu iz neke druge epizode serije, pomoću koje se izvlače iz neprijatne situacije.
Pored stapanja likova i meta-likova, druga popratna tematika filma jeste želja da mašta postane stvarnost. Na svijetu ne postoji nijedan trekie koji nije poželio pobjeći od pritiska i briga stvarnog života i zauzeti mjesto uz svoje omiljene likove s paluba Enterprisea, Voyagera ili DS9-a te se odvažiti u neku pustolovinu. Tu želju utjelovljuje Brandon (Justin Long), zaguljeni fan Galaxy Questa i vođa tima obožavatelja koji će poznavanjem specifikacija i tehničkog brbljanja pomoći svojim junacima u spašavanju dana. Ali i Nesmith osjeća potrebu da njegov lik oživi, još jednom i na javi.
Priča se suzdržano odnosi prema glavnom negativcu, generalu Sarrisu, što je u neku ruku i mana ovog filma. Ovog križanca guštera i skakavca bi bilo u potpunosti moguće zamijeniti komadom kartona sa zlokobnim očima, a da to bitno ne utiče na razvoj radnje. Taj komad kartona bi možda bio i zanimljiviji. Bilo bi previše očekivati zlikovca po dezenu Khana slavnog Ricarda Montalbána, ali nešto šarenije bi svakako bilo moguće unijeti u scenario. S druge strane, možemo reći da je glavna pažnja posvećena junacima, te da je zlikovac tek deus ex machina na nogama, pa da bi razvijanje njegovog lika nepotrebno odvlačilo pažnju od njih. Međutim, rezerviranost po pitanju zlikovca je tek fusnota u marginama jednog pedanta. Galaxy Quest je, kako smo napomenuli, dobra komedija za prosječnog gledatelja u potrazi za smijehom, a poslastica za trekije upućenije u kontekst iza taktičkog kotrljanja i straha od teleportacije. Ostalo je samo da se hrabro nasmijete gdje se niko nije više nasmijao – u vakuumu svemira.
