Piše: Mirnes Alispahić

Ghoul. Ako ste igrali bilo koji RPG u posljednjih 20+ godina znat ćete da se radi o nemrtvom stvorenju, obično u društvu uskrsnutih skeleta i drugih nemrtvih. U stvarnosti, nije daleko od istine. Ghoul je stvorenje iz arapske mitologije, stanovnik groblja i nenastanjenih mjesta, ima mogućnost preobrazbe, često u posljednju žrtvu čijim se mesom nahranio.

Sada idemo u Indiju, bliska je distopijska budućnost. Strogi autoritativni režim je nemilosrdan. Borba protiv terorizma je na vrhuncu. Jedna od najpoznatijih ustanova za držanje neprijatelja države i slamanje njihovog otpora jeste Meghdoot 31 u koji dolazi mlada Nida, regrut pri kraju svoje obuke državnog odreda za zaštitu. Oko nje se lome koplja. Dok zapovjednik pukovnik Dacunha ne sumnja u njenu lojalnost, poručnica Das uprkos činjenici da je Nida prijavila oca vlastima, otvoreno upire prstom u nju. Dolaskom Nide stvari u Meghdootu 31, kazneno popravnoj instituciju nalik zatvorima CIA-e, kao što su Kamp X i slični, počinju da idu u neočekivanom smjeru, a klupko neugodnih tajni biva raspleteno.

Naravno, riječ je o novoj mini seriji Ghoul iz produkcije Netflixa, koji nastavlja s izuzetno kvalitetnim serijskim programom, dok kaskaju s onim filmskim, ali treba im oprostiti. Iskupe se dobrim serijama za svaki loš film koji izbace. Ghoul iako dolazi iz Indije ne sadrži scene plesanja i pjevanja.

Serija Ghoul nastala je na osnovu sna Patricka Grahama, scenariste i reditelja. Prvobitno je zamislio kao prvu epizodu u trilogiji, ali ulaskom Netflixa u igru, shvatio je da je bolje snimiti mini-seriju i lijepo rasporediti priču negoli je strpati u jedan film. Nije pogriješio. Tri epizode mini-serije donose izuzetno kvalitetan horor uradak kakav se rijetko viđa na malim ekranima.

Ono što Ghoul nudi jeste jedan atmosferičan horor iz podžanra vojnih horora. Ako ste voljeli Predstražu (Outpost, 2008.), Karaulu 506 (GP 506, 2008.) ili  Tačku R (R-Point, 2004.) velika je vjerovatnoća da će vam se svidjeti i Gul. Atmosferom me je najviše podsjetio na Karaulu 506, veoma dobar i atmosferičan južnokorejski vojni horor. Skučen prostor, napetost, poigravanje s psihom likova, prebacivanje sumnje s jednog na drugog i naravno, natprirodni element u vidu mitološkog zlog duha prizvanog s jednom svrhom. Da kazni krivce. Na mjestu prepunom krivaca, kako znati ko je onaj pravi?

Ghoul vas kupuje već od uvodne scene. Atmosfera je na nivou, produkcija vrhunska. Izbor glumaca i gluma izuzetno dobri. Radnja ima svoju putanju koja ide postepeno, prva epizoda ujedno je i najsporija. Ona postavlja temelje, gradi atmosferu, uvodi nas u svijet i predstavlja likove. Druga već ubacuje u veću brzinu dok treća pritišće gas do daske i vrtoglavo vodi ka eksplozivnoj završnici. Nažalost, treća je i najlošija zbog uvođenja rješenja koja naprosto bodu u oči i zasmetaju zbog prethodne dvije epizode. Doima se da Graham nije znao izvesti određene stvari na bolji način pa je samo tako odradio, pomalo se poigravajući s intelektom gledatelja.

Ovdje prvenstveno mislim na pojavu novog mučitelja koji bi trebao slomiti duh Ali Saeeda, famoznog vođe terorista. Gle čuda, u zatvoru specijalizovanom za mučenje kojeg vodi odlikovani ratni heroj, čija porodica se bavi mučenjem posljednjih 400 godina, mora se pojaviti THE mučitelj koji liči na indijskog Hulka Hogana jer oni ne mogu da slome zarobljenika. Tu se pojavljuje i rješenje žileta u ustima… Žilet u ustima? Stvarno? U zatvoru?

Ali ako na stranu stavimo tih nekoliko stvari koje zaista zasmetaju, Ghoul je jedan veoma kvalitetan i atmosferičan horor čiju drugu sezonu očekujem s nestrpljenjem. Poradi li Graham malo na dovitljivosti po pitanju scenarija i deus ex machina rješenja, druga sezona bi mogla biti još bolja. Ostaje da se vidi. Kritika je prihvatila seriju. Publika je oduševljena. Netflix nema aduta da kaže „Ne“. Jedini izbor je „Da“.