Piše: Marko Njegić

Faktor ponovnog gledanja nekog filma, takozvani "rewatchability factor", iznimno je visok u slučaju Dobrih momaka (1990.) Martina Scorsesea s Robertom De Nirom, Rayom Liottom i Joeom Pescijem. Goodfellas spada u "one" filmove koji se mogu opet i iznova gledati više desetaka puta i nikad neće dosaditi. Koliko god da ste repeta prethodno odvalili, Dobre momke je lako nanovo "repetirati", kao što Pescijev lik, gangster Tommy DeVito, (o)lako repetira pištolj i isprazni šaržer u konobara koji ga je uvrijedio. Ilustracije radi, autor ovih redaka dvaput je pogledao Goodfellas u tekućoj godini. Prvi put u zagrebačkoj "Kinoteci" polovicom veljače, baš nedugo uoči početka korona-ludila u Hrvatskoj i svijetu. Drugi put sedam i pol mjeseci kasnije kod kuće, u privatnoj (VHS) videoteci, prije pisanja teksta u čast 30. obljetnice Scorseseova remek-djela. A mogao bi i treći put za nekoliko mjeseci ili već sutradan.

Dobri momci; režija: Martin Scorsese; uloge: Ray Liotta, Robert De Niro, Joe Pesci, Lorainne Bracco; 1990.

IMDb rejting: 8.7/10

Rotten Tomatoes rejting: 96%

Jedan od najboljih (gangsterskih) filmova svih vremena je ultrazarazan. Film radi kojeg se, naletite li na njega u kinu/na nekom od TV kanala, mijenjaju planovi i ostavlja sve što činite u danom trenu, možda i seks, kao što je Liotta napravio u Phoenixu s mislima na partiju pokera. Sorry, draga, moram na poker, tj. sorry Dobri momci su u kinu/na televiziji. Goodfellas je filmski ekvivalent pokeru, pa i drogi – tko ih jednom proba/pogleda i zavoli, navuče se i želi još. Scorsese je snimio krajnje apsorbirajući, zarazan i zavodljiv film, načinivši gledatelja da se osjeća kao Henry Hill (Liotta), opijen mafijaškim "lifestyleom" i glamurom od malih nogu, neovisno o tome što mu do kraja filma slijedi gorko otriježnjenje, kad se (njegov) gangsterski svijet počne rušiti poput domina.

Hillu je imponiralo da gangsteri, "mudrijaši"/"wise guys" na čelu s Paulom Cicerom (Paul Sorvino), rade što žele, parkiraju ispred hidranta i ne dobiju kaznu, kartaju dugo u noć da nitko ne nazove policiju i drže se gesla "ako smo nešto htjeli, uzeli smo". "Znao sam da tamo pripadam", gledajući u gangstere pripovijeda mladi Henry (tad ga, kao da je mlađi brat Liotte, igra Christopher Serrone). I ubrzo će pripadati tamo, biti "dio nečega", živjeti u gangsterskoj fantaziji i imati "sve", više novca nego što može potrošiti. Pripadnost gangsterima, tj. gangsterskim filmovima i svijetu nasilja osjeća i Scorsese (Ulice zla, Taksist, Razjareni bik), rođen da režira Dobre momke prema knjizi njegova koscenarista Nicholasa Pileggija "Wiseguy: Life in a Mafia Family" s kojim je napisao neke od najcitatnijih dijaloga u žanru i šire ("Kako to misliš 'smiješan'?!").

Redateljski velikan režira Goodfellas ekstraordinarno filmično, kao film, "movie", ma koliko sve djelovalo dokumentaristički realistično, ordinarno, kao stvaran svijet, sagledan iz objektivne, trezvene, manje romantične perspektive u odnosu na Kuma Francisa Forda Coppole prilikom (de)mitologizacije gangsterske mitologije. Kad prihvati da se nalazi u zatvorenom mafijaškom svijetu, gđa Hill, Karen (Lorainne Bracco), povlači paralelu između normalnosti i vrijednosti dvaju svjetova, ovom unutarnjem i vanjskom. Nema neke razlike, izuzev toga što Karen i druge žene mafijaša nisu udane za "momke koje rade od 9 do 17", a posao Henryja i ekipe svojevrsno je "poduzetništvo".

Nesvakidašnje je da Scorsese pretvara Goodfellas i u njezin film, njezinu priču, nakon što se Karen ubaci u Hillovu naraciju i preuzme je s vremena na vrijeme. Dvostruka naracija s dva (ravnopravna) naratora netipična je općenito, kamoli za mafijaški žanr koji je obilježio The Godfather. Na kraju prvog Kuma vrata se zatvaraju ispred supruge Michaela Corleonea, a u Dobrim momcima ostaju otvorena za Karen, gotovo jednako glavni lik film poput Henryja. Karen postaje aktivna participantica "boys club" priče kad joj Hill tutne pištolj u ruku s kojim je izudarao njezina drpanju sklonog susjeda. Pištolj koji će ona kasnije, u jednom od najimpresivnijih kadrova filma, uperiti u njega doznavši da ima ljubavnicu.

"Znam da ima žena, poput mojih najboljih prijateljica, koje bi prekinule kad bi im mladić dao pištolj da ga skriju, ali ja nisam i moram priznati – to me uzbudilo", iskrena je Karen u naraciji. Osjećaj uzbuđenja, pa i radoznalosti film Goodfellas projicira na gledatelja iz Henryjeve i Karenine insajderske perspektive, uvodeći ga preko njih u mafijaški svijet. Kamera čestog Scorseseova suradnika Michaela Ballhausa prije (Idiotska noć, Boja novca, Posljednje Kristovo iskušenje) i poslije Dobrih momaka (Doba nevinosti, Bande New Yorka, Pokojni) ekstremno je znatiželjna. Zanima je svako lice u kadru, svaki lik, a najviše, dakako, glavne face filma, poput Jimmyja Conwaya (De Niro) i Hilla koji će na kraju razbiti "četvrti zid" i gledati ravno u objektiv govoreći "Sve smo vodili, plaćali muriju, odvjetnike, suce, svi su pružali ruke, sve se moglo uzeti".

U jednoj režijski maestralno orkestriranoj sceni kamera u neprekinutom kadru prilazi svakom živopisnom gangsterskom karakteru u krcatom noćnom klubu "Copacabana" koji Hill kao narator predstavlja (npr. Jimmy Duplo, nazvan tako jer je sve govorio dvaput; "Idem po novine, po novine"), preuzimajući, odnosno utjelovljujući njegov pogled i automatski ga prebacujući na gledatelja koji se pretvara u insajdera/voajera i intimnije doživljava mafijaški Goodfellas svijet. U drugoj sceni, još virtuoznijeg ("one take") kadra, Henry uvodi Karen u klub sa sporednog ulaza kroz hodnike, kuhinju itd., sve do sjedala u prvom redu "stand-up" showa, a "steadicam" kamera im je čitavo vrijeme za petama da gledatelj sagleda širinu njegove "access all areas" moći i usput sam dobije pristup svakom zakutku "mudrijaškog" života. U trećoj sceni, pred kraj, kadrovi su kraći i sasječeni u ritmu sjeckanja lajni "koke", jer kokainom i paranojom načeti Hill jurca gradom uvjeren da ga prati helikopter koji kruži nebom.

Ove tri scene su preslika Dobrih momaka, jednako kao što je temperamentni Tommy, kucajuća bomba od čovjeka, ogledalo filma i mafijaškog svijeta koji može biti galantan i nasilan, nerijetko istovremeno ili u iznenadnom razmaku od nekoliko minuta i sekundi kad Scorsese pomiješa na platnu crnu (humor) i crvenu boju (krv) u scenama nedvojbeno inspirativnim za Quentina Tarantina. Za razliku od statičnije postavljenih Coppolinih drama, Goodfellas je vožnja od filma: kamera je fluidna i u vječitu pokretu, kadrovi često neisprekidani i kontinuirani, čime Scorsese naglašava kako mafijaši žive život u trenutku, sada i ovdje, ne razmišljajući puno o sutrašnjici s obzirom na to da sutra može – i hoće – preokrenuti ono danas.

U Scorseseovom oku gangsteri su kao rokeri (mitska "Gimme Shelter" Rolling Stonesa na soundtracku) i drže se parafrazirane "rokerske" mantre "živi brzo, umri mlad ako treba da doživiš sve što želiš, budi (ne tako) lijep leš". Pogledajte samo kako Scorsese i Ballhaus snimaju Jimmyja/De Nira za šankom kako kulerski puši cigaretu dok iz zvučnika praši Cream sa "Sunshine of Your Love", a u njemu se izjednačuju gangster i "rock star", riječju to je faca i jasno je zašto je Hill želio biti poput njega.

"Otkad znam za sebe htio sam biti gangster. Za mene je biti gangster bilo bolje nego biti predsjednik SAD-a", priznaje Hill u ekstatičnoj uvodnoj "voicover" naraciji. Henry to izgovara u krajnjoj tonalnoj suprotnosti njegovom "odjavnom" poimanju ispraznosti i prolaznosti mafijaškog života, kad shvati da je od iznadprosječnoga gangstera postao "prosječan nitko" kojemu konobar i vratar kluba više ne zna ime sve i da može izići iz programa zaštite svjedoka i skoknuti na jedno piće. No, Hill je znao da poslije mafijašenja nema kajanja i zasigurno bi sve ponovio da može. Gangsterski svijet je bio njegov raj, "gangsteraj", koliko god tijesno graničio s paklom. Da se ponovno rodi, Henry bi nanovo kao mladić promatrao gangstere s divljenjem iz svoje kuće, kao da je staklo prozora kinoplatno, a oni zvijezde gangsterskog filma poput Dobrih momaka, što i jesu u Scorseseovu kinu "Gangsteraj".

Oscar ga nije volio

Goodfellas je imao šest nominacija za Oscara, uključujuči kategorije naj-filma, režije i sporedne ženske uloge. Potvrdili su samo nominaciju za sporednu mušku ulogu Joea Pescija. Scorsese je, ironično, još jednom nakon Razjarenog bika, izgubio Oscar za režiju od glumca u debitantskoj redateljskoj ulozi - najprije Roberta Redforda (Obični ljudi) pa Kevina Costnera (Ples s vukovima). Oscara je osvojio dekadu i pol kasnije za Pokojne, inferiornije Dobrim momcima.

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija