Razgovarao: Sead Vegara

Mladi bh. režiser Nermin Hamzagić za svoj dugometražni igrani prvijenac Pun Mjesec na Filmskom festivalu u Cottbusu osvojio je Ekumensku nagradu žirija, a glavni glumac Alban Ukaj nagradu za najboljeg glumca.

U razgovoru za portal Al Jazeere Balkans Hamzagić govori o procesu nastanka filma, radu s koscenaristicom Eminom Omerović i glumcima, te stanju u bh. kinematografiji.

• U Vašem filmu Pun Mjesec policijska stanica u kojoj se odvija radnja svojevrsna je metafora Bosne i Hercegovine u malom sa šarolikom lepezom likova, od kojih svaki ima poveznicu s onim što u biti ne štima u državi. Kako ste uopće uspjeli postići takvo što?

Koristili smo dramaturški model jedinstva prostora i vremena kako bismo sve likove okupili za vrijeme noći punog Mjeseca u policijskoj stanici. Na ovaj način policijska stanica postaje metaforom za društvo zarobljeno u tranziciji. Emina Omerović i ja pisali smo o likovima koje poznajemo, s kojima odrastamo ili žive oko nas. Naš film je generacijski, to je okvir u kojem smo odrastali.

• Filmom Pun Mjesec dokazali ste da za istinski dobar film ne trebate milionski budžet nego samo kvalitetan scenarij, raspoložene glumce i sigurnu režisersku ruku. Budući da je Pun Mjesec Vaš dugometražni igrani prvijenac, kako Vam je nakon mnoštva kratkih i dokumentarnih filmova, te teatarskih projekata bilo sjesti u stolicu režisera dugometražnog filma?

Nije dugoročno održivo producirati filmove bez novca ni predstave; uopćeno posmatrano, kulturna produkcija ovisi o stabilnom finansiranju. Zbog nedovoljnog finansiranja, uprkos uspjesima, naša filmska, TV i pozorišna produkcija stagnira; u svojevrsnoj smo izolaciji – naši umjetnici nedovoljno gostuju van granica zemlje (ali i unutar zemlje, gostovanja predstava sve se teže organiziraju).

Festivali, kako filmski tako i teatarski, koji su nama zapravo svojevrsni prozori u svijet, iz godine u godinu vode borbu kako bi zadržali umjetnički kvalitet uprkos smanjivanju sredstava. Potrebna nam je jasno definirana kulturna politika, strategija i višegodišnji plan investiranja i u produkciju i u prateću infrastrukturu.

Nastojao sam se osloniti na svoja dosadašnja iskustva, radio sam u različitim medijima i mislim da mi je pomoglo. Rad na kratkim i dokumentarnim filmovima pomogao mi je u učenju filmskog jezika, a u radu u teatru nastojao sam savladati rad sa glumcima. Na našoj akademiji njeguje se multimedijalni pristup režiji, gdje je medij drugačiji, ali umjetnost režije jedna.

• Scenarij potpisujete u saradnji s Eminom Omerović. Koliko je trajao proces pisanja scenarija i koliko se finalni proizvod razlikuje od početne ideje?

Scenarij se razvijao gotovo dvije godine. Prvo sam jedno vrijeme pisao sam, imao sam potrebu da propitujem vlastite motive, postavljam pitanja i tražim odgovore. U ovoj fazi Amra Bakšić Čamo i Adis Đapo, producenti filma, nastojali su mi držati fokus i postavljati realne referencijalne okvire. Dolaskom Emine u projekat priča postaje zaokruženijom.

U procesu pisanja nismo težili čvrstom, "zakucanom" scenariju, željeli smo istraživati sa glumcima. Dosta se zapravo razlikuje, jer je naša namjera bila da scenarij razvijamo u radu sa glumcima. Od inicijalne ideje do filma scenarij se dosta izmijenio. To smo i željeli postići.

• U filmu postoji široka lepeza likova, koje utjelovljuju domaći glumci, od kojih je svaki odradio posao na zavidnom nivou. Kako je bilo raditi s njima, te zašto ste se odlučili povjeriti glavnu ulogu Albanu Ukaju, koji je potvrdio Vaš izbor nagradom za najboljeg glumca na Filmskom festivalu u Cottbusu?

Zaista sam zahvalan na povjerenju i mogućnosti da sarađujem sa našim glumcima. Sa mnogima sam tek prvi put imao priliku raditi. Naši glumci imaju zaista bogato iskustvo i talent. Nažalost, ne rade dovoljno i to naprosto nije pravedno.

Mlada generacija glumaca je zaista fascinantna i nadam se da će se izboriti za priliku da rade. S Albanom sam sarađivao na svojoj diplomskoj predstavi i ovo nam je zapravo tek druga saradnja. Nije nagrada potvrdila izbor već proces i saradnja za vrijeme priprema i snimanja. Drago mi je da je nagrađen na festivalu i u tome vidim priznanje za sve nas, jer je umjetnost kolektivni čin.

• Film Pun Mjesec imao je premijeru 8. novembra na spomenutom festivalu u Cottbusu, gdje je osvojio Ekumensku nagradu žirija i nagradu za najboljeg glumca (Alban Ukaj). Premijeru pred domaćom publikom imao je 30. novembra na Sarajevo Festu Umjetnost i politika; u ograničenu distribuciju uskoro ide u sarajevskom kinu Meeting Point. Kako ste doživjeli jednu, a kako drugu premijeru?

Prikazivanje filma kreće u sarajevskom Meeting pointu od 4. do 7. decembra i 9. decembra, a iza novogodišnjih praznika idemo u kino-distribuciju u gradovima Bosne i Hercegovine. Sarajevska premijera je za mene lično, ali, mislim, i za ostale članove ekipe, bila vrlo emotivna i važna.

Naš film govori o nama prije svega i obraća se našoj publici. Raduju nas pozitivne reakcije. Premijera na festivalu u Cottbusu potvrdila nam je da film komunicira sa širom publikom. Nadam se da će nam nagrade omogućiti što duži festivalski život filma.

• Kakvo je Vaše mišljenje o Sarajevo Festu Umjetnost i politika (pod patronatom Harisa Pašovića), zasad najmlađem festivalu u Sarajevu, te mislite li da film kao umjetnost treba preispitivati i osuđivati politiku?

Mislim da nam je potrebno mjesto susreta na kojem se razgovara o društveno važnim pitanjima. Umjetnost je u vezi sa društvom u kojem nastaje, tako da je zapravo uvijek u određenom dijalogu. Mi kao građani moramo preuzeti odgovornost, postati korektivom za politiku i graditi društvo kako želimo. U tome vidim značaj Sarajevo Festa Umjetnost i politika, jer okuplja ljude iz različitih sfera djelovanja i poziva na konstruktivni dijalog.

Haris Pašović već godinama nastoji u Bosnu i Hercegovinu dovoditi umjetnike iz svijeta, omogućiti susret i razmjenu ideja, tako da je festival samo jedan u nizu od mnogih, za naše društvo, važnih projekata koje East West Centar realizira. Želim im još mnogo uspješnih izdanja u budućnosti.

• Stanje u bh. kinematografiji baš i nije na zavidnom nivou. Ustvari, filmovi se snimaju i rade u teškim uvjetima, te se samo neznatan broj i snimi; jedan ili dva, ako i toliko. Šta mislite kako bi mogli biti unaprijeđeni uvjeti za snimanje filmova u Bosni i Hercegovini? Šta je potrebno učiniti?

Godinama moje kolege govore o potrebi usvajanja zakona o kinematografiji, depolitizaciji institucija i fondova, povećanju izdvajanja za produkciju filmova, preuzimanju pozitivnih praksi iz regije i Evropske unije. Nažalost, ne nailazimo na razumijevanje od političkih predstavnika, vrijeme prolazi, produkcija usporava. Filmovi, ali i umjetnost općenito u našem društvu rezultat su incidenta.

Na izdavanja za kulturu i umjetnost treba gledati kao na investicije koje će doprinijeti boljem kvalitetu života, izgradnji identiteta. Sve što je potrebno jest da za početak politički predstavnici prihvate poziv na dijalog i svojim radom stvore pretpostavke za razvoj kreativnih industrija. Nažalost, i u mnogim drugim sferama našeg društva mnoge oblasti su neuređene, tako da se to reflektuje i na kinematografiju, ali i kulturu općenito.

• Za kraj, pet režisera koji su imali najviše utjecaja na Vas i zbog čega?

Mnogo ih je više od pet, mislim da su prije svega domaći reditelji i rediteljice imali jak utjecaj na mene. Odrastao sam na njihovim filmovima, bliska mi je stvarnost o kojoj su govorili, imao sam privilegiju učiti i asistirati mnogim bh. rediteljima i rediteljicama.

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans