Piše: Naida Mujkić
Prije devet godina Tommy Lee Jones je debitantskim filmom The Three Burials of Melquiades Estrada, čije je inspirativno središte utemeljeno u Faulknerovom djelu, pokazao da je moguće koketirati postmodernističkim intertekstualnim igrama i istovremeno biti originalan i prepoznatljiv. Tako i njegov novi film ostaje na jasno utvrđenim idejnim tračnicama, odnosno i u drugom filmu se odlučio za adaptaciju romana Glendona Swarhouta. Uzmemo li u obzir stav prema kome film, kako sugeriše i Woody Allen, u jednom svom intervjuu, nije ništa drugo do roman na celuloidu, onda se čini da autor filma The Homesman slijedi svojevrsni fluksus ekstremnih filmskih umjetnika. Iako film emanira rekvizite westerna, dakle konje, Indijance, pištolje, ubojstva, on ipak balansira između nekoliko žanrova uključujući neke road i pikarske elemente kao i elemente romantične komedije.
The Homesman; reditelj: Tommy Lee Jones; uloge: Hilary Swank, Tommy Lee Jones; 2014.
IMDb rejting: 6.7/10
Rotten Tomatoes rejting: 73%
Radnja filma smještena je u beskrajne sušne i sniježne ravnice Nebraske, u 1853. godinu, gdje neudata farmerica Mary Bee Cuddy (Hilary Swank) dobrovoljno vozi/prati tri mentalno disbalansirane žene na istok, u metodističku crkvu, s ciljem da tamo nađu utočište. Usput spašava život dezerteru-otpadniku Georgeu Briggsu (Tommy Lee Jones), od koga potom zahtjeva pomoć u daljem toku putovanja.
Film se fokusira na dvije zasebne naracije: prva progovara o unutarnjim životima žena na Divljem zapadu, ookrutnostima kojima su izložene unutar (ipak) patrijarhalno oblikovanog poretka putene zajednice zapada. Ova feminističko orijentirana tačka gledišta razgranat će se u dvije priče o ženskom subjektu čija pozicija nija svojstvena westernu, ili bar do sada nije bila ispričana. Bijeda i neprijateljsko muškocentrično okruženje Divljeg zapada vodi tri žene u ludilo, gdje se u odličnim kratkim scenama predočavaju uzroci njihovih psihičkih poremećaja. S druge strane režiser nam donosi priču o samostalnoj Mary Bee Cuddyi, bivšoj učiteljici u ranim tridesetim koja očajna u potrazi za mužem i djecom, prosi muškarca koji ju odbija, polazi dobrovoljno kao pratnja ovih žena, kako i sama ne bi poludjela. Ali, s obzirom na to da je ona, nizom obračuna sa stereotipnim ulogama žena, prešla granice identitske komunikacije, nju nužno poklopi smrt, sankcija za one koji ne prihvataju granicu. Tako se vedri pokušaj da se prikaže neugodan položaj žena u jednom historijskom periodu, na određenom prostoru, u jednom trenutku naglo prekida i upravlja ka liku George Briggsa, pijanacu dezerteru, koji preuzima funkciju naslova.
Ovakav obrat, rezultat istraživačke manjkavosti, pokvarit će ukupan dojam, čime film gubi na zanimljivosti i vrijednosti. Želeći obuhvatiti aspekte ženske psihe, kroz humor i ironiju, autor je unaprijed osuđen na propast, prosto zato što ne nalazi jasne mehanizme kako ženu osloboditi iz androteksta. Zato priču počinje iznova, na sigurnom terenu, u procjepima ženskog kome će uvijek nešto nedostajati. Pa, ipak, glasovi margine koji se otimaju priči zanemarit će patercističku dioptriju, koja ne računa na drugotne gledateljske profile, predočavajući prostor koloniziranog i izoliranog ženskog. Ženski likovi, zna to Tommy Lee Jones, jesu najiskoristivije figure u procesima zaštita falokratskih diskursa, očuvanja vlastitih mandata. Potpuno poništena u divljini, u privilegovanoj zoni muških načela, žena jedino može da postoji u okvirima kršćanske tradicije, u prostoru kućnog sistema, što implicira i scena u kojoj tri poludjele žene sjede nepomično u sobi s druge strane rijeke. Film završava tako što se Briggs vraća u divljinu, potvrđujući vjekovne sheme po kojima muškarac ne može da živi u precizno određenim granicama, afirmirajući pri tom „prirodnu“ regulativu.
