Piše: Marko Njegić

S emitiranjem na HBO Maxu počeo je najočekivaniji serijski spektakl godine: Zmajeva kuća, prednastavak Igre prijestolja, najpopularnije televizijske serije novog milenija. Kraj posljednje sezone serije Game Of Thrones ostavio je gorak okus u ustima većine fanova, ali početak House of the Dragon je sušta suprotnost. Zmajeva kuća zasad ostavlja sladak okus i već je bolja od cijele zadnje sezone Igre prijestolja, stoga se valja nadati da se neće pokvariti u završnici. Ne bi trebala. Jer, jedan od dvojice kreatora jest George R.R. Martin glavom i bradom, autor romana po kojima je slavni GOT izvorno nastao i u zadnjim sezonama bio nadopisan mimo njegovih predložaka, kad su stvar u svoje ruke preuzeli kreatori David Benioff (scenarist filmova 25. sat, Troja, Blizanac) i D.B. Weiss (Bogovi metala).

Zajedno s Ryanom J. Condalom (napisao scenarije za Herkula i Rampage: Totalni kaos), otac Igre prijestolja je adaptirao vlastitu knjigu "Fire & Blood" koja se odvija približno dva stoljeća, točnije 172. godine, prije događaja u GOT-u i fokusira na kuću, tj. dinastiju Targaryen. Ako neka scena preslikava House of the Dragon, to je scena iz prve epizode, kad na zmaju spektakularno doleti princeza Rhaenyra (Milly Alcock; otkriće), kći kralja Viserysa Targaryena (upečatljivi Paddy Considine). Zmajevi su se vratili, s njima i Igra prijestolja preslikana u Zmajevu kuću, ali ne kao doslovna fotokopija.

Dosta toga je isto ili slično u House of the Dragon, fotografija, scenografija itd., ali serija posjeduje vlastiti identitet dok se vraća na početke Martinove mitologije i podsjeća na prve i najbolje sezone GOT-a. Od sjene Igre prijestolja teško je pobjeći, zato Zmajeva kuća to ni ne pokušava, već se trudi da je sjena prethodnika ne proguta. Martin i Condal udahnuli su novi život zmajevom vatrom svemu što "GOT" čini "GOT-om", a to su fantazijski spektakl od stotinjak milijuna dolara budžeta, ljudska drama i slojeviti likovi u tumačenju pogođenih glumaca (Alcock i Matt Smith izgledaju kao da nisu s ovoga svijeta, već da pripadaju nekom izmaštanom).

Jasno, tu su i političke i seksualne dvorske intrige zbog osvajanja Željeznog trona s podlim zabijanjem noževa u leđa, vrat i gdjegod, te – nastavno na to – brutalno nasilje. Neki strani kolege kritičari u komentarima na House of the Dragon već ističu da se "ne mogu sjetiti nijedne druge serije s toliko mučnim scenama nasilja", kao da nisu gledali Game Of Thrones. Istina, neke scene su neugodne i nisu za svačije oči (četvorenja, viteški dueli, porod), ali Igra prijestolja nas je pripremila na takve stvari. Opet, Zmajeva kuća djeluje zainteresiranija za obiteljsku karakternu dinamiku, ne spektakl nasilja i seksa, pri čemu je sada fokus na jednoj obitelji (samo Targaryen, bez Lannistera, Starkova...), što seriju čini, hm, fokusiranijom.

Najbolje su profilirani likovi princeze Rhaenyre, kralja Viserysa i njegova brata "nasljednika" Daemona (Smith; nedavno viđen u Posljednjoj noći u Sohou i Morbiusu), glavni igrači nove igre prijestolja. Odnosi između braće se zaoštravaju kad Viserys izgubi ženu i dijete te radije izabere Rhaenyru za nasljednicu ("možeš biti kraljica") umjesto Daemona nakon što je čuo da je ovaj njegova nesuđenog sina nazvao "nasljednikom za jedan dan". "Jedina stvar koja može srušiti Zmajevu kuću jest ona sama", čujemo u uvodu serije koja je pratila što se događalo u svijetu filma i televizije nakon završetka Game Of Thrones. Viteška akcija se efektno nadovezuje na scene podcijenjenog Posljednjeg dvoboja Ridleyja Scotta, a spletke oko preuzimanja obiteljskog trona na ponajbolju noviju seriju Naslijeđe. Succession je, uz stari GOT, najveći uzor za House of the Dragon. Serija kao da zamišlja Naslijeđe sa zmajevima. Teško je naći veću pohvalu od te za Zmajevu kuću.

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija