Piše: Marko Njegić

Štancerska narav televizije dovela je do toga da se nezasitni “binge-watching” ovisnici pitaju “što ima još/iduće za gledati” čim neka serija završi, kao ona dvojica na kraju filma Trumanov show. Pojedina serija rijetko uspijeva odležati u glavi gledatelja kad do zadnje epizode takoreći zaborave prvu i već razmišljaju o idućoj “binge” seansi. Mnoge serije su ionako upravo tako potrošački nastrojene i trenutačno utrnu u zaboravu konzumerizma, brzinom gašenja televizije ili laptopa. Srećom, naravno, postoje i izuzeci, kao što su npr. ovogodišnje serije Devs, Nula Nula Nula, Autsajder, Priče iz petlje, Ozark 3, Zavjera protiv Amerike i Westworld 3. Niski (zasad) naj-serija godine pridružuje se Istina o mom bratu i zaslužuje vrhove “best of” liste.

Drama s okusom tragedije

Od svih navedenih serija I Know This Much Is True Dereka Cianfrancea najviše ostaje s gledateljem od jedne do druge epizode i jednom kad završi. Istina o mom bratu ne napušta gledatelja tako lako i proganja ga gotovo kao što (obiteljska) prošlost proganja glavnog lika Dominicka Birdseyja u fenomenalnoj izvedbi Marka Ruffala. Nešto ovako devastirajuće ne viđa se na televiziji svakog dana, tjedna, mjeseca, godine. Linearni ritam tjednog prikazivanja epizoda je nikad pogođeniji za neki serijski projekt HBO-a (od 11. svibnja do sredine lipnja) jer bi u kompletu bilo “too much” za izdržati čak i najizdržljivijima. Ovaj gledatelj je, ilustracije radi, iz dva puta pogledao šest epizoda, dobivenih na recenzentski uvid.

Dakle, I Know This Much Is True je, kao teška (melo)drama s okusom tragedije, krajnje izazovan materijal za gledanje u koronsko-karantensko vrijeme kad se još uvijek većinski preporučuje ostanak doma, sušta suprotnost ‘lakonotnosti’ bijega od zbilje iz Outer Banks. Tko se, međutim, odluči za gledanje, bit će vjerojatno udubljen u seriju/investiran u njezine likove, a tijekom ili nakon gledanja mogao bi postati bolji serijofil, možda i čovjek. Svakako, gledatelj u konačnici biva nagrađen što je Istini o mom bratu poklonio gotovo šest i pol sati. Nije ovo uvijek sto posto prohodna televizija: mjestimice je jednosatno trajanje svake epizode predugo, a posljednja, šesta, doseže čak 80 minuta.

No, golema minutaža pristaje seriji dok priča veliku priču ukoričenu u knjizi Wallyja Lamba od nekih 800 stranica, s radnjom koja se (u flešbekovima) proteže u dekadama, od Italije 19. do Amerike 20. stoljeća, gdje je najviše situirana na pragu devedesetih, razdoblju dojmljivo dočaranom videospotovima s MTV-ja i govorima Busha pred invaziju na Irak. Tragično obiteljsko naslijeđe sastavni je dio priče i serija kronicira korijene tragedije koje istražuje Dominick ne bi li usput rasvijetlio bolest brata blizanca, paranoidnog šizofreničara Thomasa (također Ruffalo), te otkrio tko je njihov otac i odakle seže “prokletstvo” njegove familije.

Naime, Dominick je jedan od onih likova kojima s punim razlogom govore “life has not been kind to you”, a uvodni čin njegova brata Thomasa, samožrtve u formi protesta protiv rata u Iraku, u startu stavlja na vagu težinu serije. Thomas je stavljen u ustanovu, odakle ga Dominick pokušava izvući i vratiti kući. Iz Dominickovih razgovora sa socijalnom radnicom Lisom Sheffer (neprepoznatljivo dobra Rosie O’Donnell) i terapeutkinjom dr. Patel (Archie Panjabi) upoznajemo njegovu majku i očuha (Melissa Leo i John Procaccino; odlični), te bivšu suprugu Dessu (komičarka Kathryn Hahn u dramskoj ulozi karijere) s kojom je doživio tragediju i pokušava je zaliječiti vezom s mladom instruktoricom aerobika Joy (Imogen Poots).

Bratska ljubav

Upoznajemo i njega samoga i Thomasa dok su bili klinci i studenti. Dominickovo sjećanje na djetinjstvo i mladost skriva neke od najdivnijih scena u slavu života i bratske ljubavi, ali i emotivno razarajućih u prikazu događaja koji dijete ili mladića mogu predodrediti i formirati (u) buduću osobu. Tu se ističe školski izlet busom u New York i razgovor braće na krevetima na kat tijekom studija, njihov “posljednji zajednički trenutak” prije nego što je Thomas počeo tonuti dublje i dublje u svoju bolest. Interakcije likova srce su serije, a scene dobivaju ekstra efekt ako su začinjene pjesmom, kao npr. “Drive” Carsa, koja tonalno podešava vrtlog emocija. Cianfrance je u svojim izvanrednim filmovima Tužna veza i Grijesi očeva uspio apotekarski izmjeriti bliskost i udaljenost među likovima, ponekad istovremeno ovjekovječene u kadru, a nešto slično radi i ovdje. Konverzacije povlače dramske tenzije i konfrontacije među likovima koji su prebliski i daleki, a kamera im se često približava do krupnog plana, najviše Dominicku (nezaboravan krupnjak prilikom posjeta majci u bolnici) i Thomasu.

Redatelju su važnije pojedinačne emocije na licu braće od tehologije koja im omogućava zajedničko boravljenje u kadru. Obično redatelji serija ne posežu toliko za krupnim planovima kao Cianfrance koji I Know This Much Is True ionako snima lirsko-epski, gotovo “biblijski” - kao veliki američki film sa zrnatom slikom u stilu nezavisnjaka, ali i njegovih prijašnjih “indie” ostvarenja s motivom katarze-iskupljenja-iscjeljenja koja su mjerila otkucaje bolnog muškog srca (Blue Valentine) i/li raspletala čvorove obiteljskih veza (The Place Beyond The Pines). Zahvalne suradnike Cianfrance je imao u sjajnim glumcima, počevši od Ruffala i zaključno s njim. Poslovično izvrsni glumac (Spotlight, Mutne vode) nastupa u ponajboljoj ulozi karijere i potencira izvedbu iz Foxcatchera ne zalazeći na “Oscar-bait” teritorij unatoč mršavljenju-debljanju za dualnu ulogu, premda zavrjeđuje Oscara, tj. bar Emmy. Buduće dvojne uloge mogle bi se ravnati prema ovome što je u Istini o mom bratu napravio Ruffalo.

Bestseler po preporuci Oprah

Knjiga je objavljena 1998., a postala je bestseler kad ju je utjecajna Oprah Winfrey preporučila u svom knjiškom klubu.

Objavljeno na portalu Slobodna Dalmacija