Piše: Mirza Skenderagić
Dokumentarni film se odavno odrekao svoje izlovanosti od ostalih filmskih rodova te je, sjedinivši se sa igranim pa i animiranim, pronašao čak i nove forme koje nemaju puno zajedničkog sa nekadašnjim neposrednim “dokumentovanjem života“. Mnogo bliži igranoj, pa i čak i eksperimentalnoj formi, dokumentarni rod je svoje nove kreativne prostore pronašao u zvuku, koji svakako posebnu ulogu ima u muzičkoj filmskoj vrsti. U ove odaje je odlučno, hrabro i sa jasnim autorskim cijljem zakoračio dokumentarac Moonage Daydream autora, manje poznatog dokumentariste, Bretta Morgena, koji je posvećen jednom od najvećih muzičkih umjetnika modernog doba, Davidu Bowieju. Upravo navođenje Bowieja kao umjetnika, a ne samo kao muzičke zvijezde, određuje i ovaj filmski univerzum nazvan po jednoj od ključnih Bowiejevih pjesama, koji će biti obojen i ozvučen svim umjetnostima kojima se on bavio, djelima, filmovima koji su ga inspirisali, idejama, mislima, koje i dalje snažno odjekuju u vječnosti čovječanstva.
Poput pjesama, spotova, slika i filmova, kada vas jednom uvede u svoj beskonačan umjetnički, poetski i filozofski svijet, više vas neće pustiti nazad, jer već od samog početka bićete vizuelno prinuđeni da sletite na Mjesec, a zvučno ko zna koliko dalje i dublje. Film otvara telop Bowiejevog citata koji predstavlja centralnu zvijezdu u ovome filmskom sunčevom sistemu, a u kojem on govori o “čovjeku koji je nakon Nietzscheovog ubistva boga umislio da je on sam bog“, uz ključno pitanje: “Ako ne moženo zauzeti božje mjesto, kako možemo popuniti mjesto koje smo stvorili u sebi“, a oko koje će se u filmu nezaustavljivo okretati planeta Bowie, njena umjetnost i njen život.
Ali čak i prije ovoga, do gledatelja ili preciznije pažljivog slušatelja, prije stiže zvuk, i to jedan rastući misteriozni, pa i prijeteći šum koji priprema podlogu za Bowiejev glas i njegovu prvu riječ koja se možda jedino može uhvatiti zvukom, nikako slikom: “Vrijeme, jedan od najkompleksnijih izraza, manifestirano sjećanje“. Uporedo sa pojavljivanjem veliki bijelih slova koja na crnoj površini ispisuju Bowie, a ispod Bowiejevih riječi, sklapati će se jedna nedokučiva radiofonska slika, moguća jedino u radio-drami kao zasebnoj umjetničkoj planeti, koja će se postepeno razvijati od oglašavanja ptica u šumu koji postaje jasan zvučni signal. Pa preko nepoznatih otkucaja i arhivskih i fikcionalnih glasova, do konačno pjesme koja od šuma preuzima vođenje, raštimanim klavirom, zatim gitarom, da bi u konačnici eksplozijom ili velikim praskom u poptunosti osvojila svemir, kojim vizuelno pluta ljudski kostur, krećući se prema svome Suncu.
Od ove jedne od zasigurno najimpresivnijih audio-vizuelnih zvučnih uvodnih scena u savremenom filmu, u kojoj se savršeno nadopunjuju dokumentarno, animirano i zvučno, i koja sa Mjeseca, gotovo neprimjetno, silazi na Zemlju, gdje se fanovi, ali i cijeli svijet, pripremaju za koncert jedne muzičke zvijezde. Ubrzo će postati jasno da ovaj film neće biti posvećen isključivo životu Davida Bowieja, te da gledatelji konačno neće biti prinuđeni da gledaju kako se njihov životni heroj raspada pod utjecajem narkotika ili alkohola, već da će biti pozvani na jedno inspirativno putovanje umjetničkim putevima Davida Bowieja, na kojem će spoznati mnogo više o čovjekovom smislu postojanja nego li da su prisustvovali njegovom doslovnom životarenju.
Naravno, kroz intervjue koji će služiti kao neki usputni putokazi ovom galaksijom, saznati će se mnogo toga i o Bowiejevom životu, njegovom djetinjstvu, odnosu sa porodicom, pogledima na ljubav i seks, a da niti u jednom trenutku ne osjete da je pjesma stala. Zasluga za to, naravno, u najvećoj mjeri pripada dizajneru zvuka u ovome filmu, Samiru Foči, kao i njegovoj montaži, s obzirom da silni prelazi i skokovi između slika, fotografija, koncerata, intimnih svirki, animiranih kolaža, spotova, intervjua, filmova u kojima Bowie nije igrao, kao što je recimo Odiseja u svemiru, ne bi bili mogući bez precizne, suptilne, a opet dovoljno dramatične i nadasve raznolike dramaturgije zvuka.
Zvuk u ovome filmu, ne samo da će vjerno pratiti vrtešku svih boja i misli Davida Bowieja, nego će i tragati za zasebnim smislom, idejom, vezi između svemira i čovjeka, Mjeseca i Zemlje, lijepog i ružnog, muzike i filma, umjetnosti i života. Jer, kako kaže Bowie na kraju: “Sve je prolazno“, ali “Život je fanstatičan.“ Pa, “sunčana mašina silazi i imat ćemo zabavu“.
Emitovano u rubrici "Iza scene" u okviru Jutarnjeg programa BHRT-a
