Piše: Mirza Skenderagić
Nakon emocionalno dirljive i iskrene Grbavice koja je 2006. godine osvojila Zlatnog medvjeda u Berlinu i koja je ženskim rukopisom upisala nove redove u historiju bh. kinematografije, te nakon dva otvoreno politička ostvarenja (Na putu, Za one koji ne mogu da govore), rediteljica Jasmila Žbanić je uradila jedinu logičnu stvar – spakovala kofere i otišla na Otok ljubavi. Duboko zaronivši u jadransko more, ona će, između ostalog, pronaći i nešto što je bilo i ostalo duboko zakopano u postratnim filmovima regionalne kinematografije – ljubav. Međutim, da bi ovaj pronalazak bio još veći i značajniji, nije dovoljno izroniti samo kao zaljubljena djevojka, potrebno je postati šarena sirena.
Upravo ovako počinje film Otok ljubavi, za koji Žbanićka, uz renomiranog bh. književnika Aleksandra Hemona, potpisuje i scenarij. Glavne junakinje filma (kako će se kasnije ispostaviti), plivaju pod morem i izranjaju maskirane u šarene sirene. Nekoliko godina poslije, igrom sudbine one će se ponovo sresti na čarobnom porečkom otoku Sveti Nikola, kao udata Francuskinja Liliane (Ariane Labed) i karizmatična Rumunjka Flora (Ada Condeescu). Ipak, prije ovoga susreta, koji predstavlja i osnovni zaplet filma, autorica u narativ uvodi i muža, te ponosnog budućeg oca Bosanca Grebu (Ermin Bravo) koji nije štedio novac za ugodno ljetovanje prije poroda njegove suporuge Liliane, naravno u All Inclusive aranžmanu. Grebo i Liliane se predaju ljetnim užicima i čini se da ništa ne može pokvariti odmor koji ima samo jedan cilj, da postane najbolji ikada.
Prvi znak koji će nagovijestiti katastrofu jeste Grebino otkriće da All Inclusive trakica na njegovoj ruci ne uključuje i ležaljke na plaži. Nedugo zatim, tokom prvog noćnog provoda i kratkog Grebinog rock koncerta, mladi bračni par sreće atraktivnu animatoricu Floru i već prvi pogledi (Grebin požudni i Lilianein ljutiti) daju naslutiti moguće probleme u raju. Zadržavajući napetost u erotskom trokutu, osvješćujući prve razlike donedavnih zakletih ljubavnika, s kojim dolaze i prva “odbijanja“, i stvarajući seksualnu energiju između Grebe i Flore, Otok ljubavi uskoro otkriva i duboko zaronjenu tajnu koja će zauvijek promijeniti živote glavnih protagonista. Naime, konačni susret Flore i Liliane otkriva i istinu o njihovim prošlim životima koje je neraskidivo spajala lezbijska veza, ispunjena slobodom, strašću i ljubavlju i kada se statiranje u porno filmovima činilo kul. Naravno, uskoro počinje i nekontrolisano izmjenjivanje seksualnih partnera, a trougao uskoro postaje i četverougao, kada se u utrku uključuje i homoseksualac Stipica (Leon Lučev).
Iz ovoga je film moguće žanrovski odrediti kao romantičnu komediju u All Inclusive aranžmanu, u kojem se dramatičnost i komičnost, pa i fantastika, podrazumijevaju kao i u slučaju plave trakice na ruci. Početak i kraj filma su rezervisani za fantastiku, dok je sredina podijeljena na dramu i komediju, uz naizmjenične promjene komičnog i dramatičnog. Sve zajedno na okupu drži eros u čiji svijet rediteljica uvodi očima djeteta, koje će gledatelja radoznalo prebacivati sa heteroseksualne na homoseksualnu ljubav, a koja će se na kraju pretvoriti u apsolutnu poliamoriju. Upravo će zbog ove ideje, direktorica fotografije filma Christine A. Maier, koja je sa Žbanićkom sarađivala i na njena tri prethodna filma, često koristiti naglo švenkanje i zumiranje (i previše), koje će dodatno isticati kratki montažni rezovi.
Naravno sve ovo zvuči drastično drugačije u odnosu na Grbavicu koja je snimljena u precizno postavljenim i pretežno statičnim kadrovima u kojima tragičnost priče suptilno prelazi na lica glavnih junakinja i ostvaruje se u konačnom patosu. Također, ogromna razlika jeste i u korištenju boja, koje su sada mnogo snažnije i raznovrsnije i koje jako podsjećaju na almodovarovske živahne palete. Tu je i retro-plakat koji donosi posebnu posvetu američkim melodramama iz prošlog stoljeća, ali i ironiziranje istih iz današnjeg perspektive slobodnih ljubavi. Međutim, postoji nekoliko zajedničkih odrednica koje je Žbanićka uspjela zadržati.
Osim izbjegavanja sukoba i zadržavanja napetosti, koje je ipak uspješnije sprovedeno u ostvarenju Na putu, odnos prošlosti i sadašnjosti u mnogome određuje i strukturu Otoka ljubavi. Prošlost likova i sada predstavlja refleksiju na njihovu sadašnjost, koja ih navodi na preispitivanje identita (u ovome slučaju seksualnih) i postavljanje osnovnih egzistencijalnih pitanja. Dalje, kada je u pitanju regionalni kontekst filma, za razliku od komedija Srđana Dragojevića (ovdje se prije svega misli na naslov Parada), u kojima nacionalno pitanje predstavlja samo sebi svrhu, na Otoku ljubavi nema mjesta bilo kakvim predznacima i ovakvo osvježenje pojma ljubav predstavlja zapravo i najznačajniji (jedini pravi) pomak u regionalnom pristupu žanru komedije. Na kraju i konačno, na svijet stiže i beba koja će poput malog Isusa spojiti nespojivo, nemoguće učiniti mogućim i nesalomljive nagovoriti na ljubav, naravno, erotsku.
Zbog svega ovoga, Otok ljubavi ne predstavlja samo pronalazak nove estetike u filmskom izražaju rediteljice (za koju možda nije ni znala da postoji), već i stilski zaokret za kompletnu filmsku ekipu, uključujući i glumčkog veterana Franca Nera. “Htjeli smo da radimo nešto što bi bilo vedro i pozitivno.“ – izjavio je Aleksandar Hemon, čiji se autentični književni rukopis (slučajno ili namjerno), poprilično izgubio u njegovom prvom scenarističkom pokušaju. Tako je Ermin Bravo (Grebo) svoje religijske i institucijske odore (glumio sveštenika, vehabiju, učitelja...), zamijenio s speedo gaćicama, dok su se svojih komfornih zona morale odreći i Ariane Labed (Liliane), kao jedna od najvažnijih predstavnica bizarnog novog grčkog vala, te Ada Condeescu (Flora) koja se proslavila ulogom u rumunjskoj drami Ako mi se fućka, fućkam. I zaista djeluje kao da je svima bio potreban break i privatni odlazak na zaboravljeni “otok ljubavi“. Možda i samo možda je ovakav izlet potreban i gledateljima s prostora bivše Jugoslavije naviknutim na nešto teže priče.
Kao i u slučaju ležaljki na plaži koje nisu dio All Inclusive aranžmana, i film Jasmile Žbanić će nerijetko zahtijevati doplaćivanje, ako u pojedinim trenucima gledatelj-gost slučajno poželi sofisticiraniji pristup humoru ili detaljniju karakterizaciju likova. Međutim, ovaj film je savršen onakav kakav jeste, skupi hotel sa četiri zvjezdice čija upustva treba detaljno iščitati i ne tražiti ono čega nema.
