Piše: Mirza Skenderagić
Pun Mjesec, 2019. godina, drama, 85 min.
Režija: Nermin Hamzagić; Scenarij: Nermin Hamzagić, Emina Omerović; Direktor fotografije: Amel Đikoli; Scenografija: Vanja Miholjčić; Kostimografija: Irma Saje; Muzika: Enes Zlatar; Dizajn zvuka: Igor Čamo; Montaža: Šimek Redžinald; Uloge: Alena Džebo, Alban Ukaj, Ermin Sijamija, Izudin Bajrović, Mediha Musliović, Muhamed Hadžović, Lidija Kordić, Jasna Diklić, Mirela Lambić, Boris Ler, Sanja Burić, Ahmed Nuhić, Faketa Avdibegović, Mugdim Avdibegović, Kemal Rizvanović, Lazar Dragojević, Irfan Ribić, Admir Šehović, Martina Mandek, Dražen Pavlović, Edin Avdagić...
Iako je premijeru imao na Film Festivalu Cottbus koji ne pripada A festivalskoj klasi, Hamzagićev film je izazvao veliku pažnju javnosti u BiH, što zbog intrigantnog sadržaja i strukture u koju je postavljen, što zbog pozitivnih kritika koje su se prenosile među publikom. Na koncu, može se reći da su takve reakcije i opravdane, jer je riječ o ostvarenju koje dokazuje da je scenarij moguće prilagoditi budžetu i u njegovim okvirima snimiti uspješan film, te jer je Pun Mjesec filmsko djelo koje uprkos klišeiziranosti i zgusnutosti sadržaja, kao i pojedinim dramaturškim manama, uvjerljivo gradi prikaz apsurdne, bolne i tragične bosanskohercegovačke stvarnosti.
Pakao bosanskogercegovačke stvarnosti, Hamzagić i Omerović su smjestili u policijsku stanicu u Sarajevu, za vrijeme jedne noći punog Mjeseca, te ga dakle, razvijali, koristeći dramaturški model jedinstva prostora i vremena, inače više svojstven teatru nego li filmu. Njegov glavni protagonista je policijski inspektor Hamza (Alban Ukaj) koji svoju sarajevsku večer pod punim Mjesecom započinje vozeći trudnu suprugu u bolnicu, s čijom trudnoćom očigledno nešto nije u najboljem redu. Tokom vožnje je uvjerava da će se sve dobro završiti, ali već nakon telefonskog poziva šefa Jasmina (Ermin Sijamija), koji mu govori da mu ne može dati slobodno, postaje jasno da on ne živi u idealno uređenoj državi, i Hamzina privatna večer postaje kolektivna metafora tranzicijske bosanskohercegovačke stvarnosti. Odmah po dolasku u stanicu, dočekuje ga prvi problem – tri tinejdžera mokre odjeće, koji su ukrali automobil i zatim s njim sletjeli u Miljacku. Nakon uloge brižnog supruga, scena saslušanja tinejdžera, Hamzu predstavlja kao izrazito nasilnog inspektora koji ne bira sredstva da dođe do cilja, ali koji im, ipak, naposlijetku, šalje suhe majice kako se ne bi prehladili.
Uskoro će policijska stanica postati poprište raznih događaja i slučajeva, kroz koje će proći mnoštvo likova sklonih nasilju i nemoralu, ali i onih koje je društvo učinilo takvima. Tako će se redom smijenjivati životne priče, o nasilniku sa psom (Edin Avdagić) čija majka jedva preživljava od penzije, mladoj djevojci (Lidija Kordić) koja se prostituiše jer njena majka, komzetičarka (Mediha Musliović) ne može dovoljno zaraditi, Muhamedu, prodavaču balona (Izudin Bajrović) koji više ne želi pristajati na „reketiranje“ specijalca Kerima (Muhamed Hadžović), napadnutom tehničaru Hitne pomoći (Admir Šehović) koji je zakasnio na intervenciju, usamljenoj ženi Melihi (Jasna Diklić) koja umišlja i uporno prijavljuje „korake po tavanu“, a čiji sin sa porodicom živi u inostranstvu. Negdje između, Hamza će uporno pokušavati doći do bilo kakve informacije o supruzi i bebi, ali mu se niko neće javljati, jer kako kaže doktorica Hitne pomoći (Mirela Lambić) nije nikoga „zakitio“.
S jedne strane, ovakakva dramaturška struktura se čini iznimno zahvalnom i zapravo, idealnom za izgradnju mikrosvijeta koji će metaforički ili čak u slučaju Punog Mjeseca, gotovo doslovno, predstavljati makrosvijet, dok s druge, zahtijeva sprovedbu određenih zakonitosti forme, koje filmski autori često zanemare. Dakle, ako se za primjer uzmu žanrovski filmovi, kakvi su recimo Isijavanje (1980) Stanleya Kubricka ili Napad na policijsku stanicu 13 (1976) Johna Carpentera, u oba slučaja protagonisti su primorani boraviti u jednom prostoru, dok vanjski svijet uporno prijeti prodorom i osvajanjem. Ovakav scenaristički koncept u mnogome pojačava dramaturšku napetost i prisiljava protagoniste na akciju i reakciju, a naposlijetku i na promjenu, dok uporedo stvara centralni narativni sukob, onaj između glavnog lika i svih ostalih, više sile ili samog sebe.
Ipak, Hamzagić je uprkos odricanju ovakve dramaturške specifičnosti uspio kreirati dinamično ostvarenje, barem u žanru drame, sa učestalim promjenama u radnji, raznolikom paletom likova sa međusobnom interakcijom, ali i iščekivanjem vijesti iz bolnice, što je denekle nadomjestilo manjak neizvjesnosti, u mnogo jačem obliku prisutne u navedenim filmovima. Nasuprot ovome, kao svojevrsni rediteljski propust se svakako može izdvojiti nedovoljna iskorištenost značenja pojma „punog Mjeseca“ koji se pojavi u samo jednom kadru, koje bi u sadržajnom, ali i vizuelnom smislu znatno doprinijelo stvaranju i razvoju atmosferičnosti te izgradnji cjelokupnog osjećaja u filmu. Kao što je naprimjer to postigao Lars von Trier u naslovu Melanholija (2011) u kojem se istoimena planeta konstantno približava Zemlji te samim svojim prisustvom „pritišće“ likove i direktno utječe na njih i njihove unutrašnjosti.
Opet, režiser je kao zamjenu za ovaj vid postizanja stilizovane atmosferičnosti, pronašao u stvarnosti, odnosno u realističnom prostoru oronulog, sumornog, jezovitog RTV Doma koji „igra“ jednu policijsku stanicu, a čiji mračni hodnici i podrumi, zaista, podsjećaju na krugove bezizlaznog pakla kao alegorije svijeta današnjice. Hamzagićev „pakao“ svakako podsjeća na onaj u naslovu Smrt u Sarajevu (2016) Danisa Tanovića, sa ipak, znatno manjom ulogom dodijeljenoj kameri, dok je montaža Redžinalda Šimeka u mnogome primjetnija nego li u Tanovićevom filmu.
Najupečatljivije vizuelne trenutke u filmu, koji u mnogome utječu na atmosferu, ali i služe kao svojevrsne „pauze“ u radnji i isječci iz nekog drugog, ljepšeg svijeta, Hamzagić postiže prizorima dječaka sa balonom, koje je, zbog sjedinjenja sa ostatkom realističnog svijeta u filmu, moguće samo okarakterisati kao čudne ili misteriozne, dok se naposlijetku ne ispostavi da je riječ o halucinacijama i imagnacijama glavnog lika. Dječak koji mu se ukazuje, svakako jeste dijete koje on priželjkuje, ali i koje godinama pokušava dobiti, a koje uspješno prolazi kroz sve mračne prostorije tragične bosanskohercegovačke svakodnevnice i na koncu se penje iznad površine i izlazi na danje svjetlo neke ljepše budućnosti, koja istovremeno prvi put obasja i tek rođenog, stvarnog Hamzinog sina.
Nakon posljednjeg kadra u filmu, prvi dojam koji se javlja jeste da je riječ o ostvarenju do puknuća ispunjenom klišeima o životu u BiH, nabijenih u jedan prostorni i vremenski trenutak. Onim o korupciji u policiji i zdravstvu, o nezaštićenim medicinskim radnicima, o mladima koji spas nalaze u kriminalu i priliku za bolji život vide u prostituciji, o nepotizmu pri zapošljavanju, o mladom ocu koji ukade cijeli bankomat jer ne može da plati liječenje svome bolesnom djetetu. Iako poigravanje sa klišeima svakako uslovljava razvoj narativa u ovome filmu i čini ga predvidljivim, pa je tako moguće naslutiti opravdanja prijestupnika koji su to postali „jer su morali“ i zbog teškog života u BiH, konačni dojam koji ostaje, jeste da je Pun Mjesec apsolutno tačan, istinit i uvjerljiv film, produkcijske kreativnosti, rijetke skladnosti između odmjerene i eksplozivne glume, novog režiserskog glasa koji svoju generaciju hrabro gura naprijed, a koji na jednom mjestu okuplja sve bolesti i otvorene rane savremenog bosanskohercegovačkog društva.
Nažalost, ali jeste.
Jer, na koncu, mi svakodnevno živimo naše klišee, napuštamo rodno mjesto zbog njih, ubijamo sebe i druge radi njih, ali im se i svakog dana suprostavljamo, mijenjajući sebe i okolinu nabolje, za nove živote koji nastaju između krugova ovoga bezizlaznog pakla.
