Piše: Mirza Skenderagić

Sjećaš li se, Dolly Bell; drama; trajanje: 107 minuta; 1981.godina; režija: Emir Kusturica; scenarij: Abdulah Sidran, Emir Kusturica; produkcija: Berislav Petrušić, Olja Varagić; igraju: Slavko Štimac, Slobodan Aligrudić, Ljiljana Blagojević...

Pod utjecajem tek završene Praške filmske akademije, inspiriran autorskim filmskim stilom svoga mentora Miloša Formana, Emir Kusturica u životnoj priči književnika Abdulaha Sidrana pronalazi temelje za svoju prvu i najreprezentativniju umjetničku fazu koju otvara 1981. godine, naslovom Sjećaš li se, Dolly Bell. Nagrađen Lavom budućnosti na Venecijanskom filmskom festivalu, film Sjećaš li se, Dolly Bell, predstavlja jedno od najboljih ostvarenja cjelokupne bosanskohercegovačke kinematografije, ali i podsjeća na neponovljivu kreativnu kompaktibilnost jednog scenarističkog i jednog režiserskog autorskog jezika. Osim suptilne kritike totalitarnog režima i skrivenih političkih poruka, ovo ostvarenje karakteriziraju i dugi dijalozi između aktera, glumci naturščici i realistične izvedbe profesionalaca, emotivni likovi, ironične situacije iz svakodnevnog života, seksualna tematika, živopisna muzička podloga. Dakle, sve ono što određuje i „čehoslovački novi talas“, s bolnim humorom kakav samo može ponuditi stvarni život. „U odnosu na redateljeve kasnije filmove, vizualni je prosede ovdje razmjerno suzdržan, što izvrsno odgovara priči“, piše Nenad Polimac u knjizi Leksikon YU filma.

Sjećaš li se, Dolly Bell je film o odrastanju tinejdžera Dine (Slavko Štimac), koji autentično oživljava teške šezdesete godine u Sarajevu, kombinacijom nostalgije i surovosti, a koji predstavlja, zapravo, najuvjerljivije djelo prve, tzv. „sarajevske“ faze Kusturicine karijere, u kojoj su likovi bili ispred političkog sistema, odnosno u kojima je režiser bio na strani pojedinca, a ne države i njene vlasti. Nakon dugogodišnje društvene hermetičnosti, socijalistička Jugoslavija se šezdesetih godina 20. stoljeća počela polako otvarati utjecajima zapada, koji su, naravno, najprije stizali do mlađe populacije. Tako se pred njima stvara prozor u svijet koji oni ne poznaju, a kroz sada/tada mogu proviriti zahvaljujući knjigama, filmovima i muzici i drugim važnim elementima modernog života, koji nisu nužno u skladu sa tradicionalnim porodičnim, društvenim, ali i političkim vrijednostima. Kako bi se zaustavio porast kriminala u gradu te kako bi semladi sklonili sa ulice, dom kulture donosi odluku o osnivanju zabavnog orkestra.

Glavni protagonista Kusturicinom filma koji će uskoro postati fontmen tog orkestra, jeste Dino (Štimac), a koji s ocem, majkom, dvojicom braće i sestrom, živi u oronuloj kući u Sarajevu. Njegov život je krajnje jednostavan, i on dane u Sarajevu provodi uglavnom dangubeći s prijateljima, ali i predano proučavajući metode autosugestije i hipnoze, što se svakako kosi sa uvjerenjenjima njegovog autoritativnog oca Mahe (Slobodan Aligrudić), komunističkog idealiste koji političko i društveno uređenje države primjenjuje na i porodicu. Dinina svakodnevnica se mijenja iz temelja, kada u njegov život uđe nepoznata zanosna djevojka Dolly Bell (Ljiljana Blagojević), koju lokalni kriminalac Braco Šintor (Mirsad Zulić), ostavi Dini na privremeno „čuvanje“ na njegovom tavanu. Ne shvatajući da je riječ o prostitutki, Dino se postepeno zaljubljuje...

Već ovako iznesena fabula najavljuje i predstavlja najvažnije tematske tokove filma, ali i cjelokupne Kusturicine karijere, a to su: odrastanje, ispunjeno motivima seksa, muzike, filmova u kinu, zatim raspad tradicionalne porodice, te odnos između sazrijevanja mladih i umiranja političkog sistema države u kojoj žive, gdje po pravilu zapinju u pocjepu između modernog doba kojem streme i teretne historijske ostavštine. Naravno, u svemu ovome autori najveću pažnju posvećuju izgradnji autentičnog prikaza života u Sarajeva u to vrijeme, što ostvaruju uz pomoć dijaloških scena, prije svega, u kojima se otkrivaju šaroliki likovi sarajevske svakodnevnice, dok iste oživljavaju smještajući ih u mahale, avlije, na tavane i upotpunjujući ih zvukovima ezana, saza, prepoznatljivim pjesmama te detaljima kao što su lavori koji skupljaju kišu, porodična sofra, golubarnik, ali i igranke, svirke, filmske projekcije. S jedne strane, dakle, sve ovo prikazuje Sarajevo kao grad nepoznate budućnosti, u kojem se tada oskudno živjelo, s druge ga karakteriše kao prostor u kojem se lome historija i savremenost, religija i politika, zaostalost i prosperitet, odnosno kao grad koji najbolje opisuje kiša koja u sred sunčanog dana prekida porodični ručak, a koju Maho koristi kao bi Sarajevo metaforički definisao riječima: „Hoće li u ovom gradu ikada zasjati sunce kako treba“, što svakako nosi i ironični prizvuk s obzirom da je on zakleti komunista.

Ako je Kusturicin najveći doprinos što se, snimajući ovaj film, pretvorio u nevidljivog režisera, odnosno onoga čiji se genije skriva u jednostavnosti što je možda tačniji izraz od „suzdržanosti“, koju Polimac navodi, Sidran je scenarističkom geniju u sebi oslobodio krila i pustio ga da prezentuje svo bogatstvo i raskoš svoga talenta. Ipak, dok istovremeno kroti sarajevski duh i isporučuje ga u vječnim filmskim replikama, „fazonima“, humoru, vedrom i tragičnom uporedo te prezentuje sadašnjost svojih likova, Sidran suptilno sluti i njihovu budućnost. Naime, to je najjasnije vidljivo u sceni na tavanu u kojoj Dolly Bell, Dini „gleda u dlan“ i kaže mu: „Dugo ćeš živjeti, jednom ćeš se dobro zaljubiti. Umrijet ćeš prirodnom smrću. Imaćeš puno para. Neko će ti u familiji ubrzo umrijeti.“ „Daj, nemoj zezati“, odgovori joj Dino. Naravno, uskoro se ispostavi da je Maho taj neko iz Dinine familije koji će umrijeti, a kako se Dino već „dobro zaljubio“, postaje jasno da je proročanstvo na tavanu pod svijećom, istinito. Također, Kusturica i Sidran, sve vrijeme porodicu Zolj zadržavaju u stanju čekanja konačnog iseljenja iz sadašnjeg oronulog stana u veći i bolji, koji se nalazi na drugom dijelu grada, što jeste i prikaz života u tadašnjoj državi u kojoj se nešto vječno čekalo, dok su životi nestajali u nepovratu sarajevske ljetne kiše.

Krajnje suptilno sugestivno, režiser tokom cijelog filma povremeno ubacuje i kadar sa slikom drugog kraja grada, gdje su izrasle velike bijele zgrade i u kojem se iz perspektive porodice Zolj, nazire treperuće plavo svjetlo, simbola boljeg života. Dino, kao predstavnik nove generacije Jugoslovena, kaže ocu Mahmutu,vjernom proštivaocu komunizma i Karla Marxa: „Ja mislim tata da u komunizmu neće biti nikakvih dilema. Vlast nad samim sobom – komunizam i gotovo“, na što mu on odgovori: „Komunizam, to je nauka. Radi se o uslovima za oslobođenje proletarijata. Nema tu pojedinačni slučajeva.“ „To i ja kažem“, zaključuje Dino. „E, ne kažeš, ti samo misliš na one svoje hipnotizerske pizdarije. Crni papir i bijela tačka pa bulji“, nastavlja Maho. Poredeći komunizam sa hipnozom kao metodom manipulacije sugestijom i stanjem povišene sugestibilnosti, Dino, zapravo, nagovještava njegovu propast, jer on nije ustanovljen iznutra, od pojedinca. „Treba svako u sebi da napravi komunizam, pa ćemo lako napolje“, tvrdi on.

Posljednja scena u kojoj umire otac kuće jeste metafora umiranja komunizma, s obzirom da je život u svojoj porodici Maho uređivao prema zakonima države, ali istovremeno s „odlaskom“ jedne generacije dolazi druga, koja sa smješkom vreba novi bicikl koji ga ispred vrata očekuje. Naravno, Dinina priča iz novina o ljudima titanima koji bi „stajali ispred nas onoliko koliko smo mi odmakli od majmuna“ i nekom novom životnom dobu koji bi trajao od hiljadu do pet hiljada godina, jeste ironična bajka, o kojoj čitamo sa suzama, ali u koju se možemo ubijediti da vjerujemo. Scena sa krupnim planom Dininog lica koja se osvrće unazad dok se on vozi na kaminu jeste posveta filmu Stalker (1979) Andreja Tarkovskog, u kojem njegov glavni protagonista, također odlazi u nepoznato, i ne zadržavajući pogled prema naprijed, nada se najboljem.

Jer,„svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napredujemo“. „Svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napredujemo“. „Svakaga dana, u svakom pogledu, sve više napredujemo“. „Svakaga dana, u svakom pogledu, sve više napredujemo“. „Svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napredujemo“...

Preuzeto sa OP BHRT