Piše: Sead Vegara

Svakim svojim novim filmskim ostvarenjem Clint Eastwood potvrđuje činjenicu da je jedan od (naj)boljih živućih američkih filmskih reditelja. Tu činjenicu moći će potvrditi i 9. septembra kada će se u kinima pojaviti njegov novi film pod nazivom Sully u kojem će sveamerički glumac Tom Hanks portretirati kapetana aviona Airbus 320 Sullya Sullenbergera primoranog da nakon kvara motora spusti letjelicu u rijeku Hudson. Toliko se može vidjeti iz nedavno objavljenog trailera. Ipak, Eastwoodov posljednji film American Sniper (Američki snajper) za cijeli svijet bio je bljutavi patriotsko-propagandni holivudski film, a samo za Amerikance pitak; mrlja u rediteljevoj karijeri za one istinske filmofile. Iste godine Eastwood je izbacio i biografsku priču o Frankieju Valiju i njegovom bendu The Four Seasons (Jersey Boys) koji je predstavljao (možda bi se moglo reći) solidan filmski uradak, a u prethodnom filmu J. Edgar uhvatio se u koštac sa biografijom jednog i jedinog Johna Edgara Hoovera, dugogodišnjeg direktora FBI-a. Djelo je to koje pokriva vremenski period od preko 48 godina koliko je Hoover radio za FBI.

Ne bi se baš moglo reći da je Eastwood snimio klasični biografski film, mada se tako možda i čini. Fokus je na onim stvarima po kojima je Hoover najpoznatiji –prisluškivanja i tajni dosjei, i svakako njegov veliki doprinos u provođenju zakona čime se prvenstveno misli na inovacije u forenzici. (Mada ne daje puno svijetlo na njegovu seksualnu orijentaciju koja je u filmu samo nagovještena, a ne toliko i eksponirana.) Scenarij Dustina Lancea Blacka (nagrađen Oscarom za scenario filma Milk) je nelinearan. Priča filma je koncipirana tako da pratimo 77-godišnjeg Hoovera (Leonardo DiCaprio) kako diktira svoje memoare raznim mladim agentima čime je ostavljena mogućnost za prikazivanje Hoovera kao ambicioznog mladića u svojim ranim dvadesetim koji se probija u hijerarhiji FBI-ja i postaje njegov direktor.

Scenarij tako ide od ključnih epizoda u njegovom životu koje su značajno utjecale na razvijanje njegovog viđenja svijeta i igrale ulogu u razvitku FBI-a. Od postratnog nasilja radikala u Americi koje je utjecalo na njegov antikomunistički stav i dugogodišnju opsesiju komunističkom prijetnjom unutar SAD-a, otmice djeteta Charlesa Lindbergha (Josh Lucas) i suđenja, do borbe protiv gangstera koji su u doba Velike depresije u Americi bili heroji u očima običnog američkog čovjeka; u filmu su prikazani i isječci iz poznatih gangsterskih filmova u kojima je glumio James Cagney, kako onih koji su glorificirali gangstere (Public Enemy) tako i onih “protiv“ (G-Men). I svakako ono neizostavno, a to je Hooverova nadmoć nad državnicima (služio je kao direktor FBI-ja za vrijeme osam predsjednika, uključujući Roosvelta i Kennedya) koja se očitovala u njegovim tajnim dosjeima.

Posmatrajući Hooverov odnos sa njegovim najbližim, posesivnom majkom koju je maestralno odglumila Judi Dench, ličnom tajnicom Helen Gandy (Naomi Watts), te njegovom desnom rukom Clydeom Tolsonom (Armie Hammer) dobijamo uvid u njegovu izmučenu psihu. Eastwoodovo baratanje Hooverovim i Tolsonovim odnosom kao i ostalim elementima priče podiže film na skali uobičajenog biografskog filma.

U filmu postoji odlično montirana scena u kojoj pratimo Hoovera i Tolsona kako u dva različita vremena (stari i mladi) ulaze u lift, dok se u jednoj sobi hotela neki od agenata FBI-ja sprema postaviti prisluškivače kojima će Hooveru obezbjediti inkriminirajući snimak Martina Luthera Kinga. DiCaprijeva nevjerovatna glumačka sposobnost da uz pomoć uvjerljive kombinacije maske i perika (koja baš i nije postignuta sa likom Armieja Hammera) odglumi Hoovera (ostaje upitan samo njegov naglasak) je zaista fascinantna.

Direktor fotografije Tom Stern je sa izraženo tamnom fotografijom uspio da prikaže prošlost jedne od značajnijih figura američke historije, a reditelj Eastwood je u fokusu svog filma postavio Hoovera kao ljudsko biće i čovjeka prije nego Hoovera kao javnu instituciju, što je on naposljetku i bio.