Razgovarao: Sead Vegara

Punih sedam godina trajala je priprema i realizacija domaćeg dječijeg SF filma Moj dida je pao s Marsa u čijoj je produkciji učestovovalo sedam zemalja. Film su režirali Marina Andree Škop i Dražen Žarković koji za portal Al Jazeeera Balkans otkrivaju sve pojedinosti oko nastanka filma.

• Scenarij filma za djecu Moj dida je pao s Marsa, ali i odrasle koji nisu zaboravili na dijete u sebi, nastao je po motivima priče „Moj dida je vanzemaljac“ Irene Krčelić. Koliko se gotova filmska priča razlikuje od one od koje je nastala?

ANDREE ŠKOP: Od prve ideje za film do danas je proteklo sedam godina, a proces nastanka konačnog scenarija je trajao neznatno kraće. Rađene su brojne njegove verzije koje su se usavršavale na međunarodnim radionicama i prezentirale na filmskim marketima. Gotov film u sebi samo nosi određene motive i određeni duh filmske priče po kojoj je nastao, a razlike su u konačnici jako velike. Dražen, Darija i ja smo jako puno radili na razvoju priče jer smo imali jasnu viziju da želimo stvoriti film koji će imati potencijal prikazivanja na međunarodnom tržištu. Scenaristički tim Pavlica Bajsić Brazzoduro i Branko Ružić su tu priču oblikovali u konačan scenarij s kojim smo uspjeli osigurati sredstva na koprodukcijskim fondovima u šest europskih zemalja.

• Koliko dugo su trajale pripreme vezane za pretprodukciju, sama produkcija i postprodukciju filma, tj. koliko je uopšte trebalo da se snimi jedna ovakava filmska priča kakva je Moj dida je pao s Marsa?

ŽARKOVIĆ: Trebalo je proći četiri do pet godina da bi se sklopila financijska konstrukcija, odnosno prikupila sredstva za snimanje po cijeloj Europi, a čitavo to vrijeme radilo se i na scenariju uz pomoć scenarista Branka Ružića i Pavlice Bajsić Brazzoduro. Sama priprema za snimanje, kad su se jednom prikupila sredstva, trajala je gotovo godinu dana, a najkraći dio procesa je zapravo bilo samo snimanje u trajanju od 34 radna dana. Nakon snimanja je nastupio proces postprodukcije tokom kojeg je trebalo izraditi oko 500 kadrova s posebnim računalnim efektima, što je potrajalo još jednu cijelu godinu. Dakle, sve u svemu, u pitanju je jedan jako dugotrajan proces.

• Od koga je uopšte potekla inicijativa za snimanje dječijeg naučnofantastičnog filma Moj dida je pao s Marsa?

ANDREE ŠKOP: Darija Kulenović Gudan i ja, obje rođene Sarajke smo vlasnice produkcijske kuće Studio dim. Oduvijek smo htjele napraviti SF za djecu sa jednom univerzalnom temom i plasirati ga na međunarodno tržište. Trudile smo se u njemu riješiti bilo kakvih lokalnih obilježja i postaviti ga na način da se sa pričom mogu identificirati mladi s bilo koje strane svijeta. Naša produkcijska kuća Studio dim radi skoro svaki svoj projekt kao koprodukciju. S jedne strane teba gledati na to da je danas nemoguće u potpunosti isfinancirati film javnim sredstvima i da su koprodukcije postale neka vrsta standarda.

Hrvatski producenti su uglavnom navikli raditi koprodukcije s partnerima iz regiona. No, naša filozofija je probati za svaki projekt naći partnere koji mogu donijeti neku dodatnu vrijednost projektu. Tako smo već na početku odlučili naći koprodukcijskog partnera u Skandinaviji zbog jako kvalitetnih filmova za djecu koje oni već godinama u tim zemljama proizvode. Predstavljajući projekt 2013. na pitching forumu najvećeg europskog dječijeg filmskog festivala Cinekid u Amsterdamu, upoznali smo norveške producente iz kompanije Filmbin, koja se isključivo bavi produkcijom filmova za djecu. Oni su se oduševili našim projektom i odlučili se „ukrcati na naš brod“. Puno su nam pomagali u fazi razvoja scenarija i projekta, a angažman norveškog glumca i autorskog tima je bila stvar koju smo pripremali godinu dana prije snimanja.

Dio koproducenata koji se pridružio projektu su i naši stari partneri s kojima smo već radili prijašnje filmove. Tako se i sarajevska Fabrika pridružila projektu nakon godina uspješne međusobne suradnje na drugim projektima. Uvijek si govorimo da je koprodukcija kao brak - morate imati maksimalno poštovanje i povjerenje u svog koprodukcijskog partnera i zajedničku viziju kakav bi film u konačnici trebao biti.

• Film Moj dida je pao s Marsa nastao je u koprodukciju Hrvatskog audiovizualnog centra, Filmskog fonda Luxembourga, Norveškog filmskog instituta, Slovenskog filmskog centra, Češkog državnog kinematografskog fonda, Slovačkog audiovizualnog fonda, Fondacije za kinematografiju BiH i HRT-a. Glumačka ekipa je također internacionalna. Da li mislite da su koprodukcije od istinske važnosti za jedan ovakav filmski poduhvat?

ŽARKOVIĆ: Mislim da su ovakve međunarodne koprodukcije jedino rješenje i recept za opstanak svih malih kinematografija poput naših, s područja bivše Jugoslavije, jer su naša pojedinačna tržišta jednostavno suviše mala i siromašna da bi u njima dugoročno opstala neka sustavna filmska proizvodnja, a bez uzajamne pomoći bližih i daljih susjeda. Da nije bilo financijskog i autorskog doprinosa svih zemalja koje ste nabrojali, naš Dida jednostavno nikada ne bi bio snimljen.

• Kroz prijateljstvo djevojčice Une i robota vanzemaljca Dodoa, film Moj dida je pao s Marsa priča priču o životnoj snazi ljubavi. Priča u nekim segmentima ima sličnosti sa klasikom E.T. Stevena Spielberga. Da li ovim filmom nastojite mlade ohrabriti na druženje, prijateljstvo i ljubav, te poštovanje drugog i drugačijeg?

ANDREE ŠKOP: U pravu ste. Ova duboka humanistička poruka bila je glavni razlog zašto smo se upustili u ovu filmsku avanturu. Vjerujemo da svi sadržaji koje produciramo za djecu moraju sa sobom nositi poruke koje će djecu oplemeniti i učiniti ih boljima. Naša produkcijska kuća se već duži niz godina bavi produkcijom sadržaja za djecu i mlade. Sazrijevajući zajedno sa našom vlastitom djecom smo osjetili da se u našem regionu ne proizvodi dovoljno kvalitetnih sadržaja za djecu. Roditeljima je puno lakše djeci dati tablet u ruke i pustiti ih da sami istražuju sadržaje na YouTubeu. Djeca ostaju prepuštena i nekontrolirano "gutaju" zabavu, razvijajući potpuno pogrešne gledalačke navike. Naš cilj je stvarati audiovizualna djela kroz koja će djeca na zabavan način učiti. Tako smo i film Moj dida je pao s Marsa odlučile napraviti da bi s djecom iskomunicirali jednu duboku humanističku poruku, da "moramo jedni drugima biti frendovi", iako smo jedni potpuno drukčiji od drugih.

• Specijalni kompjuterski efekti (CGI) u filmu su nevjerovatno realistično urađeni i nimalo ne zaostaju za velikim holivudskim produkcijama. Na njihovoj realizaciji radilo je nekoliko firmi, između ostalih i sarajevska agencija Fabrika. Kako je Vama kao reditelju izgledao cijeli proces postprodukcije i ubacivanja efekata, te kako ste sve to uspjeli režirati?

ŽARKOVIĆ: Režija kompjutorskih efekata zapravo u dobroj mjeri nalikuje režiji animiranog filma s čime sam u počecima svoje redateljske karijere srećom imao ponešto iskustva, pa mi je to uvelike olakšalo i rad na našem filmu, a susretao sam se s time već, iako ne u ovolikoj mjeri doduše, i u radu na još nekim svojim filmovima. Redatelji se u ovakvim slučajevima jednostavno moraju prisiliti u svojoj glavi što preciznije "snimiti", odnosno vizualizirati čitav film unaprijed, kako bi se mogao kvalitetno isplanirati izgled svakog pojedinog kadra. Kompjutorska tehnologija posljednjih desetljeća srećom velikim koracima grabi naprijed tako da je danas već i u gotovo "kućnoj radinosti" moguće napraviti neke stvari koje je relativno nedavno bilo moguće uraditi samo u skupim i dobro opremljenim holivudskim studijima.

• Glumačka ekipa sastavljena je od mladih snaga (Lana Hranjec, Alex Rakoš,Sven Barac), te etabliranih imena, norveški glumac Nils Ole Oftebro, slovačka glumica Petra Polnišova, te Ozrena Grabarića koji je posudio glas robotu Dodou. Kako je bilo raditi sa njima na ovom projektu, te kako ste “razbili“ jezičku barijeru?

ANDREE ŠKOP: Bilo je to jedinstveno međugalaktičko iskustvo! Lana Hranjec se već na prvi pogled na kastingu izdvojila po svojim nevjerojatnim osobinama. Ona je velika radnica, izrazito je precizna, uporna i talentirana. Uvijek pričamo o tome kako njen talent ne bi došao do izražaja da u sebi ne nosi sve te druge vrijednosti. Pokušali smo praktično zamisliti kako će ona igrati svoju ulogu s robotom i zaključili da fizički moramo napraviti robota koji će glumiti na setu. Zbog toga smo angažirali animatroničarski studio iz Češke koji vodi gospodin Martin Peč i koji se isključivo bavi konstruiranjem i upravljanjem robotima - lutkama na filmu. Našeg robota Dodu su tako pokretala trojica lutkara-robotičara iz Češke, koji su na snimanju uglavnom slušali moje upute koje sam im davala na svom lošem slovačkom. Glavna glumica Lana Hranjec je svoju ulogu pripremala pet mjeseci prije snimanja sa Ozrenom Grabarićem, koji je postavio lik i karakter robota, a u konačnici mu i dao glas.

Nakon svih tih silnih proba je Lana došla na snimanje spremna i bez ikakvih problema odigrala ulogu sa robotom. No, istovremeno je pripremala ulogu sa stranim glumcima, tako da su na setu razgovarali na engleskom jeziku. Nils Ole Oftebro koji je odigrao Didu je jako cijenjen norveški glumac koji je igrao u nama poznatoj seriji Mammon. Petru Polnišovu poznajem jako dugo i ona u Slovačkoj glasi za najbolju komičarku, pa je više-manje svi kastaju za takve uloge. Meni je osobno bio veliki izazov napraviti s njom potpuno drugačiju ulogu, kakvu ne bi imala prilike igrati doma. Izuzetno sam ponosna što smo ovim filmom stvorili jedan sjajan dječiji glumački tim: Alex Rakoš, Sven Barac, Tonka Kovačić, Lucija Šango i ostali mladi glumci su tako dobro i profesionalno odigrali svoje uloge i vjerujem da će naš film biti samo jedna od stepenica u njihovim uspješnim karijerama.

• Iza Vas stoji mnoštvo režiranih TV serijala, TV filmova, te jedan dugometraži igrani film Zagonetni dječak iz serijala Koko. Kako Vam je bilo režirati film Moj dida je pao s Marsa u saradnji sa Marinom Andree Škop?

ŽARKOVIĆ: Za naše balkanske prilike Moj dida je pao s Marsa je u tehnološkom smislu jedan iznimno kompliciran i zahtjevan film, pa smo Marina i ja odlučili podijeliti redateljske dužnosti kako bismo bili što učinkovitiji, baš kao što sve češće i u svjetskim razmjerima možete vidjeti potpisana po dva redatelja na špicama filmova, pogotovo na produkcijski zahtjevnijim naslovima. Kod takvih suradnji najbitnije je da ne dođe do sukoba ega, s čime Marina i ja srećom nemamo problema, jer se jako dugo znamo (prvi puta smo surađivali još kao studenti prije gotovo 25 godina), dobro se razumijemo i što je najbitnije, dijelimo slične umjetničke i životne svjetonazore.

• Iza Vas stoji par režiranih kratkih filmova, te dugometražni dokumentarni film Sevdah iz 2009. za koji ste na Sarajevo Film Festivalu osvojili Nagradu publike. Kako Vam je bilo režirati film Moj dida je pao s Marsa u saradnji sa Draženom Žarkovićem?

ANDREE ŠKOP: Dražen i ja se poznajemo već četvrt stoljeća. Zajedno smo studirali na Akademiji dramske umjetnosti i zajedno radili naše prve filmske vježbe. Kada smo razgovarali o njegovom angažmanu, Dražen je procjenio da će na ovako kompleksnom projektu biti posla za dva režisera. I bio je u pravu. Podijelili smo se odmah na početku. Dražen je preuzeo na sebe vizualni dio razrade a ja sam se posvetila glumcima. Na setu smo otprilike isto tako radili, no sve odluke su bile zajedničke, jer nam je oboma bilo najbitnije da filmska cjelina zaživi na pravi način. I što je najvažnije za cijelu ekipu, upute bi davalo samo jedno od nas dvoje. Zbog toga je cijeli proces nama bio potpuni užitak. Mislim da smo oboje bili sretni sa zajedničkom suradnjom i da bi je htjeli ponoviti.