Piše: Mirza Skenderagić
Ovo ljeto je u predivnom ambijentu poznatog banjskog odmarališta u Karlovym Varyma u Češkoj, održano 53. izdanje Međunarodnog filmskog festivala Karlovy Vary, a pobjedu je odnio rumunski film Ne zanima me ako u historiji ostanemo zapisani kao barbari režisera Radua Judea. Ovo ostvarenje je osvojilo glavnu nagradu festivala, Kristalni globus koji se tradicionalno dodjeljuje od 1948. godine. U drugom po važnosti programu, „Istočno od Zapada“ koji je rezervisan za prve ili druge filmove autora iz srednje i istočne Evrope, pobijedio je naslov Planina Suleiman Elizavete Stishove iz Kyrgyzstana, dok je za najbolji dokumentarac proglašen Putinovi svjedoci Ukrajinca Vitalyja Manskyja. Tako je bilo u Karlovym Varyma ovoga jula, ali historija danas uglednog Međunarodnog filmskog festivala počinje od daleke 1946. godine kada je održano njegovo prvo izdanje u sklopu kojega su prikazani filmovi iz sedam evropskih zemalja.
Karlova banja i ljekovito blato
Prisustvo festivalima poput ovoga, pruža mogućnost da čovjek vidi filmove koje, vjerovatno, nikada ne bi vidio… Nema blockbustera. To su filmovi koji se na autentičan način tiču i umjetnosti i života onakvog kakav on jeste, odlikama vremena, ljudskim pričama..., izjavila je svojevremeno glumica Mirjana Karanović kao član žirija na festivalu Karlovym Varyma.
I zaista, teško da postoji filmski festival u svijetu koji je u tolikoj mjeri povezan, ne samo sa društvenom stvarnošću i životom pojedinca, već i turbulentnim razvojem kinematografije jedne zemlje i svim preprekama i nedaćama s kojima se susretao češki film. Kao svojevrsni kontrast svijetu koji je čovjek izgradio i u kojem životari, a koji bi zatim uporedio sa prirodom koja mu je ostavljena u naslijeđe, poslužit će mjesto održavanja ove filmske smotre, a riječ je o čuvenom odmaralištu u Karlovym Varyma poznatom po brojnim termalnim izvorima tople mineralne vode, čija se temperatura kreće do 72 stepena Celzijusa. Kao i svako čarobno mjesto u svijetu čije se šarolike prirode ne bih odrekao ni režiser Wes Anderson, i Karlovy vary ili Karlova banja, počivaju na narodnoj legendi. Prema prvoj verziji, kralj tadašnje Bohemije (srednjevekovni naziv za Češku), Karlo IV, prilikom lova je ranio jednoroga koji je sa ranom ušao u ljekovito blato i kada su ga izvukli, rane nije bilo. Druga verzija pripovijeda da je ranjen bio kraljev pas gonič kojemu je također blato zacijelilo ranu, dok u je u trećoj Karlo IV bolovao od kostobolje koju je izliječio blatom. Nakon ovoga događaja, kralj je u 14. stoljeću naredio da se u ovom nenaseljenom mjestu izgradi naselje u koje će narod dolaziti na odmor i liječenje.
Turbulentna historija Festivala
Kako su blato i voda Karlove banje liječili ljudska tijela, tako će u budućnosti na ovome mjestu film liječiti njihove duše, pretvorivši ga u duhovno utočište češke kinematografije i istinskog umjetničkog filma. Dakle, nakon početnog dijeljenje domaćinstva sa gradom Mariánské Lázně, Karlovy Vary uskoro postaju vječno sjedište filmskog festivala koji će imati svoje uspone i padove, zatvaranja i preporode, ali koji se nikada neće odreći filma i slobode za kojom češki narod od postanka traga. Tako će npr. u periodu komunističkog režima, Festival biti gotovo zatvoren, a s definitivnim gašenjem će se susresti nakon 1948. godine i odluke vlasti SSSR-a da prednost dodijeli filmskom festivalu u Moskvi. Uprkos proglašenju festivalom „A“ klase, koji su u to vrijeme imali samo „Cannes“ i „Mostra“, „Karlovy Vary“ su svoj definitivni procvat dočekali tek s Baršunastom revolucijom, kada su prikazani filmovi koji su do tada u Čehoslovačkoj bili zabranjeni, kao što su ostvarenja Věre Chytilove, Miloša Formana, Evalda Schorma, Jana Němeca, Jiříja Menzela... Nakon očekivane krize koja je došla s padom komunističke vlasti, novi preporod „Karlovy Vary“ doživljavaju 1993. godine, uz pomoć Ministarstva kulture Češke i gradskog vijeća Karlovyh Vary, čiji će produkcijski i kreativni impuls biti zadržana sve do danas.
Casey AffleckOd Miloša Formana do Caseya Afflecka
Osim promocije češkog filma i češke kinematografije, ovaj kulturni događaje je tradicionalno stvarao, okupljao i nagrađivao filmske umjetnike iz ostatka Evrope i svijeta, kao što su ruski režiser Mikhail Kalatozov koji je Kristalni globus osvojio 1954. za naslov Vernye druz'ya, velikan britanskog filma Ken Loach, nagrađen 1970. za dramu Kes, ili čak Jean-Pierre Jeunet koji je publiku i stručni žiri u Karlovym Varyma oduševio 2001. s čarobnom romansom Amélie. Kada su u pitanju reditelji iz Češke Republike, Zlatni globus su osvajali Ján Kadár i Elmar Klos (Optužen – Obžalovaný, 1964), Jiří Menzel (Hirovito ljeto – Rozmarné léto, 1968), František Vláčil (Sjenke vrelog ljeta – Stíny horkého léta, 1978), Jan Svěrák (Vožnja – Jízda, 1995), Petr Zelenka (Godina đavola – Rok ďábla, 2002) i Václav Kadrnka (Mali križar – Křižáček, 2017). Također, dodijeljeni su i mnogobrojni Kristalni globusi za poseban doprinos svjetskoj kinematografiji, a među dosadašnjim dobitnicima su npr. Miloš Forman, Robert De Niro, Kim Ki-duk, John Turturro, Susan Sarandon, Mel Gibson, Richard Gere, Harvey Keitel, Tim Robbins... Kako je Festival umnogome fokusiran i na kinematografije koje dolaze sa Balkana, mnoštvo filmova iz BiH je također prikazano i nagrađeno, a jedan od posljednjih je drama Muškarci ne plaču režisera i scenariste Alena Drljevića, koja je na 52. izdanju Karlovyh Vary osvojila Specijalnu nagradu žirija i nagradu Europa Cinema Label za najbolji evropski film u Glavnoj konkurenciji.
Nikada nisam bio ovdje prije, ali svaka osoba koja je ikad dolazila mi je rekla da je ovo čarobno mjesto, da je Festival pod dobrim vodstvom, i da je rezvisan samo za istinske filmofile i filmsku zajednicu. Do sada je upravo takav, rekao je glumac Casey Affleck o Festivalu, nakon što mu je 2017. godine uručen Kristalni globus.
Pedeset i četvrto izdanje ovoga Međunarodnog filmskog festivala, zakazano je za period od 28. juna do 6. jula 2019. godine.
