Piše: Sead Vegara

Premostiti vječitu provaliju između kreativnog pisanja i komercijalne ekranizacije u historiji kinematografije pošlo je za rukom tek rijetkima. Najbolji primjer za to je ostvarenje The Godfather (Kum, 1972) reditelja Francisa Forda Coppole i scenariste Maria Puza, koje ne samo da rame uz rame može stajati sa svojim literarnim predloškom, već ga u jednu ruku i transcendira. Sada, da li je bolje prvo pročitati knjigu ili pogledati film koji je nastao kao ekranizacija istoimene knjige? Čitajući, sebi stvarate predstavu o likovima, mjestima, svoju viziju knjige, dok ovako dobijate servirano. Gledate rediteljevu viziju knjige. I uvijek postoji nešto, neki dijelovi knjige koji nisu mogli biti ekranizovani. Jednostavno nisu bili “filmični“, ili reditelj i scenarista nisu smatrali da su dovoljno važni za priču, onu filmsku.

Kraljica krimića

Stvar sa najnovijim unosom u (ono što se sada sa sigurnošću može tvrditi) franšizu adaptacija djela “kraljice krimića“ Agathe Christie, film A Haunting in Venice (Ubistvo u Veneciji, 2023) čiji je scenarij deriviran iz knjige ”Hallowe'en Party” (1969) takva je da je prvo bolje pogledati film, pa pročitati knjigu, jer će tada film i imati neke šanse da vas zadivi. A gledati film nakon pročitane knjige i posmatrati film kroz prizmu literarnog, uočavate koliko je knjiga bolja od filma i kako teza “slika vrijedi hiljadu riječi“ ponekada i nije istinita. Možda i jeste, ali svakako ne onih hiljadu riječi napisanih u knjizi.

Što se samog filma tiče, treći po redu u režiji Britanca Kennetha Branaghe sa Herculeom Poirotom kao centralnim likom, nakon Murder on the Orient Express (Ubistva u Orient Ekspresu, 2017) i Death on the Nile (Smrt na Nilu, 2022), Ubistvo u Veneciji svakako djeluje najkompaktnije i ponajbolje od sva tri uratka. Ako imate dovoljno pogledanih filmova na kontu, odmah će vam biti jasno ko je negativac (naravno i ako ste čitali knjigu!). Sve to uzeto u obzir, Ubistvo u Veneciji predstavlja izuzetno i iznimno kino-iskustvo.

Branagh je standardno dobar u ulozi belgijskog detektiva koji uz pomoć sivih moždanih ćelija raskrinkava ubicu i namještaljku, a ostatak filmske glumačke ekipe također je na nivou. Tina Fey kao spisateljica krimića Ariadne Oliver nevjerovatno lako iznosi svoju ulogu, te liku daje izuzetan šarm. Ariadne će ujedno i biti razlog zbog kojeg će Poirot “prekinuti penziju“, samo da bi pokušao (da li je potrebno reći i uspio) raskrinkati medija Joyce Reynolds (Michelle Yeoh), pri čemu će zajedno sa ostalim učesnicima seanse posvjedočiti ubistvu. Dok je more nemirno i valovi zapljuskuju dokove u Veneciji, u jednoj kući, skupina ljudi, nakon što se desi ubistvo, bit će zatvorena i ispitivana sve dok Poirot ne bude imao konačno rješenje. Atmosfera uklete kuće na samu Noć vještica vješto je postignuta odabirom rakursa kamere i osvjetljenjem pri kojima su likovi i sami prikazani kao utvare, sa velikim brojem krupnih planova lica protagonista.

Jedini pravi Poirot

Odabravši možda i najslavniju knjigu Agathe Christie, “Ubistvo u Orient Ekspresu“, napisanu još davne 1934, adaptirane u vidu istoimenog igranog filma 1974. godine u režiji Sidneyja Lumeta, sa velikim Albertom Finneyjem u ulozi Poirota, sa još nekoliko TV adaptacija i u interpretaciji Davida Sucheta, koji će u kolektivnoj memoriji svijeta ostati upamćen kao najbolji i jedini pravi Poirot, Branagh 2017. vraća belgijskog detektiva na veliko platno. Režirajući prema scenariju Michaela Greena (Logan, Blade Runner 2049), Branagh kroz sami rediteljski postupak daje naznake i tragove za otkrivanje tajanstvenog ubice.

Na samom početku filma srećemo Poirota u Jerusalemu kako rješava slučaj sakralne krađe, samo da bi se nakon toga iz Istanbula uputio čuvenim Orijent Ekspresom, koji je spajao egzotični istok Evrope s njenim krajnjim zapadom. U samom vozu, šarolika lepeza likova (u interpretaciji Judi Dench, Penelope Cruz, Daisy Ridley, Michelle Pfeiffer, Willema Dafoea...), među kojima iritantnog Ratchetta uvjerljivo portretira Johnny Depp, a koji će Poirotu ponuditi posao njegovog tjelohranitelja. Nedugo nakon polaska Ratchetta će mrtvog pronaći u kupeu. Pred Poirotom će se naći naizgled nerješiva misterija zbog koje će morati pomno razmotriti sve moguće detalje i sva moguća rješenja.  

Scenarista Michael Green je ponešto dodao, ponešto izbacio u odnosu na originalni tekst, u namjeri da ubrza tempo i unese malo dodatne zabave i kolorita (u čemu je i uspio), samo mu se mora oprostiti na elementarnom nepoznavanju geografije (u ovom slučaju masivni planinski lanac veličine Himalaja u tadašnjoj Kraljevini Jugoslaviji!). Na samom kraju jasno je naznačeno da se Branagh namjerio da napravi franšizu adaptirajući djela Agathe Chrstie, ostavljajući svojevrsni cliffhanger.

Porijeklo famoznih brčića

U novoj verziji filma Smrt na Nilu gotovo na samom početku jasno vam je ko je ubica, te vam ostaje samo da dočekate rasplet u kojem Poirot (umjesto vas) popunjava rupe, i povezuje detalje. Čak i ako niste (pro)čitali knjigu! Istina, Branagh priču vodi sigurnom rediteljskom rukom, te je osjetna i uigranost uvjerljivog glumačkog ansambla: Gal Gadot, Armie Hammer, Annette Bening, Tom Bateman, Letetia Wright, Sophie Okoendo, Russell Brand... Nadasve prelijepa fotografija i rad kamere Harisa Zambarloukosa, potpomognuti su gotovo pa savršenim soundtrackom i originalnom muzikom Patricka Doylea. Toliko se Branaghu mora odati priznanje. I činjenica da je u jednu ruku (po)malo ogolio svog junaka i to u prologu filma u crno-bijeloj fotografiji (porijeklo famoznih brčića).

U biti, Branagh je uradio istu stvar kao i u prethodnom filmu. Ostaje utisak da je igrao na sigurnu kartu, sve s obzirom da je prvi film bio koliko-toliko uspješan na box officeu, snimajući gotovo isti film, samo umjesto u vozu, radnjom smješten u parobrod na Nilu i sa većim brojem ubijenih. Neke stvari su za razliku od originalnog predloška izmijenjene u scenariju Michaela Greena, te je nešto i dodano i nanovo uobličeno.

Opet, ostaje vječito pitanje: “Knjiga ili film?“ Ono na čemu Kennethu Branaghu zaista treba odati počast, jeste činjenica da je sa svakom adaptacijom uspio u namjeri da snimi izvanredno atmosferično ostvarenje. I činjenica da vas nakon odgledanih filmova jednostavno povuče da pronađete knjige Agathe Christie, te se upustite u jedno od najljepših i najmagičnijih iskustava koje sebi možete bez puno brige priuštiti. A to je čitanje!  

Objavljeno na portalu Al Jazeera Balkans