Knock Knock/Bus 657: Hollywood ili propast

Piše: Sead Vegara

Zaista je za ne povjerovati koliko dugo na kino reperotaru nema kvalitetnih filmova. Dobro, možda i nije toliko, s obzirom na to da nam se iz holivudske produkcije u domaćim kinima iz sedmice u sedmicu serviraju trećerazredni i osrednji filmovi maskirani u holivudske blockbustere sa ponekom filmskom zvijezdom, glumcem sa A liste. Čisto da se zamažu oči.

Kuc kuc; režija: Eli Roth; uloge: Keanu Reeves, Lorenza Izzo, Ana de Armas; 2015.

IMDb rejting: 5/10

Rotten Tomatoes rejting: 33%

Bus 657; režija: Scott Mann; uloge: Jeffrey Dean Morgan, Robert De Niro, Gina Carano, Dave Bautista; 2015.

IMDb rejting: 6.2/10

Rotten Tomatoes rejting: 23%

Glupo bi bilo nazvati film Knock Knock (Kuc kuc) blockbusterom posmatrajući to iz tog ugla da jedan glumac poput Keanua Reevesa, nekad A liste, sada već možda, glumi u njemu, ali se svodi na to. Reditelj Eli Roth posuđuje zaplet za svoj film iz, u terminologiji korišten naziv „grind house“ filma, a u prevodu opet strana riječ „trash“, ili konačno po naški eksploatacijskog filma iz 1977. imena Death Game. Smatrao se Knock Knock remakeom filma Death Game ili ne, ipak ostaje zabilježeno da je Eli Roth dao svoj pečat na priču. Možda i nije neki osobit rediteljski izražaj, ali dovoljno da vas zaintrigira s obzirom da ste raspoloženi da potrošite nešto više od sat i po svog života na gledanje svojevrsne noćne more sretno oženjenog čovjeka koji je podlegao slabostima i učinio ono što ne bi smjelo da se radi. Reevesov Evan ispratio je ženu i djecu, ostao sam u kući i u kišnoj noći ugostio dvije do gole kože pokisle djevojke (Lorenza Izzo i Ana de Armas) koje su ga iskoristile. U stvari, opirao se dobrih dvdesetak minuta, ali strasti su prevladale. Ono što je uslijedilo nakon toga za njega nije bilo niti najmanje prijatno, a iskreno, reditelj Roth je to upriličio na u određenim momentima i komičan način. Ali komika od koje vam se zgadi. Nema se šta puno progovoriti o samoj radnji filma bez da bi se spoiliralo, dok se o glumačkim performansama Lorenze Izzo i Ane de Armas, te samog Keanua Reevesa ne mogu reći loše riječi, a daleko od toga da bi se mogle upotrijebiti dobre. Možda je pristojno reći da skoro pa u potpunosti odgovaraju tonu filma. A taj je, posmatrajući radnju, uznemirujući i gotovo pa ne zamislivi utisak da sve što ste vidjeli može biti stvarno i vrlo vjerovatno ima korijene u nečijoj bolesnoj psihi.

S druge strane, film u američkom originalu nazvan Heist (Pljačka) za evropsko tržište preveden je kao Bus 657 i niti on nema mnogo toga za ponuditi. Glumca sa A liste, Roberta De Nira, koji je ovdje u sporednoj ulozi. De Niro koliko god važio za glumačko ime koje nosi određenu reputaciju pod stare dane sve više i više posvećuje se lošim projektima. Nemojte me pogrešno shvatiti; pogledati Bus 657 (ni)je totalno gubljenje vremena. Triler u kojem se sve kao otkriva postepeno, samo da bi vam se učinilo da je to tako, a ako ste iole filmski „načitani“ sve vam se čini kao već viđeno i poput jeftinog klišea. Bez trunke maštovitosti, kao i krajnje razrješenje koje ne samo da je nelogično već prepuno rupa. Dakle, protagonista Vaughn (Jeffrey Dean Morgan) radi u casinu koji je u vlasništu Popea (De Niro). Kćerka mu je bolesna i hitno treba na operaciju, a operacija košta više nego što Vaughn ima. Pope mu odbija posuditi novac, i onda Vaughn pristaje na prijedlog Coxa (Dave Bautista), još jednog uposlenika, da opljačkaju casino. Pljačka krene u krvom smjeru i pljačkaši umjesto u autu za bijeg završe otimajući autobus pun putnika. Toliko vam mogu reći, a da, ako se odlučite da pogledate film, ne pokvarim sami čin gledanja i otkrivanja razrješenja. Učiniće se to i pomalo nestručno s moje strane, kada sam već počeo pisati o nelogičnom kraju prepunom rupa. Opet, bez nekog dugog razvlačenja, preporuka za gledanje: ako baš nemate drugog izbora.

Objavljeno u bh. nezavisnom dnevniku Oslobođenje

Prethodna
Spectre: Povratak čovjeka koji gladi mačku
Sljedeća
Jedan dan u Sarajevu: Stota obljetnica Sarajevskog atentata