Piše: Nisad Selimović
Godine 2011. na filmskom festivalu u Cannesu, premijeru je doživio film španskog filmskog gurua, Pedra Almodóvara, Koža u kojoj živim (La piel que hábito). Iako je njegov autor čovjek koji ima debele kredite ne samo u Cannesu, nego i na bilo kojoj drugoj filmskoj smotri u svijetu, film mu je doživio polovičan prijem, što je svakako bilo iznenađenje u određenoj mjeri. Almodóvar nije autor koji pravi tipično komercijalne filmove, niti je stilski manipulant. On uporno odbija da stane na bilo koju stranu filmskog biznisa koji bi ga jasno okarakterisao kao pripadnika art cinema ili popularne “komercijale“. Almodóvar je jednostavno osoba koja toliko poznaje filmsko stvaranje i tako jako uživa u njemu, da se njegovi filmovi na kraju obavezno uvlače pod kožu i dijelu publike za koju filmove prave „komercijalni filmski reditelji“, i drugom dijelu, mnogo manjem, koji traži umjetnost u svakom pokretu koji kamera napravi. Upravo iz tog razloga, Koža u kojoj živim, malo previše balansira između te dvije krajnosti, sa pričom koja je u najmanju ruku malo „freaky“.
La piel que hábito; režija: Pedro Almodóvar; uloge: Antonio Banderas, Elena Anaya; 2011.
IMDb rejting: 7.6/10
Rotten Tomatoes rejting: 81%
A u središtu same priče, plastični je hirurg Robert Redgard (Antonio Banderas). On živi i radi u svojoj hacijendi pored grada, u kojoj ponekad obavlja i poslove koji su na rubu zakona. Ali, novac ne pita zašto i kako. Njegova supruga doživljava saobraćajnu nesreću dok je pokušavala pobjeći sa ljubavnikom, u kojoj zadobije teške opekotine po cijelom tijelu. Jedva ostane živa, uglavnom zahvaljujući njemu, koji ju je brižno njegovao i liječio u kućnoj atmosferi. Ali, jednog dana ona, nesvjesna svog izgleda, ugleda svoj odraz na prozorskom staklu i skoči u smrt, dok se njihova kćerka igrala u dvorištu. To ostavi duboke traume i na njoj. Nakon nekoliko godina, kćerku na privatnoj zabavi siluje neznanac, što za posljedicu ima oboljevanje na psihiškoj bazi i njeno smještanje u ludnicu. S druge strane, njen otac pronalazi silovatelja, kidnapuje ga, drži ga u zatočeništvu, promijeni mu spol i od njega napravi savršenu ženu, koja ima lice skoro identično kao njegova supruga. Dovoljno „freaky“?
Ali, činjenica je također da je Almodóvar sjajan pripovjedač. Svaka njegova storija ima jasno preciziran početak i kraj. Svaki zaplet, koliko god komplikovan izgledao u bilo kojem trenutku, ima sasvim logičan, jednostavan kraj. Njegovi filmovi su uvijek i bez greške cjelina za sebe, čime se ne može pohvaliti mnogo reditelja na ovoj planeti, koliko god razvikana imena oni imali. Koža nije izuzetak od ovog pravila, možda je čak i dokaz da koliko god radnja išla u različitim smjerovima, u njegovim filmovima sve ima precizno ishodište. Moralna pitanja koja bi se mogla dovesti u kontekst su s druge strane nešto potpuno drugo. Ako bi se fokusirali na to, onda ovaj film donekle izgleda i kao naučna fantastika, jer sa nekim rješenjima u filmu se apsolutno ne možete složiti. Uzgajanje umjetne kože i presađivanje organa ponekad poprima obrise filmova B-produkcije s polovine prošlog stoljeća. I to nije sve – pitanje zdravog razuma ovdje može biti golemo kao čitav opus slavnog reditelja. On ipak ovdje inkorporira ideju da se otac zaljubljuje i spava sa silovateljem svoje kćerke!? To ipak zvuči malo gnusno, ako ne i bolesno.
Mada, i njegov glavni junak je pomalo bolestan, i to u odličnoj interpretaciji Banderasa. Nisu njegovi porivi da naudi osobi koja mu je kćerku smjestila u ustanovu za umno oboljele nimalo bez razloga, ali zato jeste krajnost do koje ide. On je opsesivan tip čovjeka, i to jasno dokazuju kamere kojima danonoćno prati svog zatočenika (poslije zatočenicu). I iako sve završi starim dobrim seksom, njegova opsesija nije usmjerena ka kasnijem objektu žudnje, no prema profesiji kojom se bavi. To vam je kao slučaj kuhara koji više voli da kuha nego da jede – bitno je spremiti savršeno jelo, a ko će ga pojesti, nebitno je. On ulaže sve svoje resurse, čak i okuplja svoje kolege kako bi mu eksperiment uspio, da ne govorimo o sistematičnosti postoperativnih metoda oporavka.
To opet daje jednu logiku svemu, i Almodóvar po ko zna koji put opet postaje osoba koja tačno zna šta radi. Film je besprijekorno snimljen, lokacije samo dodaju težinu čitavom bogataškom miljeu u kojem se glavni lik kreće i boravi. Sve je to visoka klasa, od automobila do arhitekture. Crna strana hirurškog posla nikad nije jasnije prikazana, vjerovatno. Besprijekorna fotografija vas uvlači u srž radnje, bitne stvari su naglašene tačno koliko treba i kao nikada prije, Almodóvar se apsolutno ne bavi sitnicama i kićenjem svoga kadra nečim što svakako ne bi trebalo biti u njemu. Ali to ne znači da u filmu nema bitnih sitnica. Jedna rečenica izgovorena negdje na početku imaće krucijalno značenje na samom kraju, i to je vještina Almodóvara koju je digao do savršenstva. Njegovi filmovi imaju pun krug, i sve što on uzburka kroz zaplet, to se na kraju smiri kao jedan potpuno logičan slijed stvari.
Almodóvar je uvijek bio jedan od rijetkih filmaša koji osjeća balans između umjetnosti u filmskom izrazu i ugađanju publici. To je nekada, i za neke, nemoguća misija. Gaspar Noe snima filmove koji su mahom masterpieces, ali publika na njihovim projekcijama izlazi iz kina. Tony Scott je pravio filmove koji mogu trajati i šest sati i nikad niko ne bi ni pomislio da se digne sa sjedišta, ali ih se kritika gnušala. Teško je biti majstor, a još teže nositi se s time tako lako kako se nosi Pedro. Svaki njegov film izgleda tako jednostavan i pitak, toliko da mislite da bi ga mogao snimiti svako. E ne bi. Zato i jeste teško biti majstor.
