Piše: Nino Romić
O režiserskim sposobnostima Georgea A. Romera i njegovim autorskim namjerama se lome koplja od izlaska Noći živih mrtvaca (Night of the Living Dead, 1968), prije pedeset godina. Njegovi filmovi, naročito oni iz serijala „Živih mrtvaca“, hladno su primljeni od ozbiljnih kritičara tog doba, a ipak su nesumnjivo ostavili dubok trag, ne samo u žanrovskoj B-film sceni sedamdesetih i osamdesetih, već i u sveukupnoj kinematografiji druge polovine dvadesetog vijeka. Odrastao sam uz Romerove filmove, kao i uz Carpentera i druge filmske autore te ere, ali danas gledam na njih kroz sasvim različitu prizmu. Shodno tome, moja mišljenja o njima su se promijenila. Do prije nekoliko godina, na upit bih rekao da je Zora mrtvaca (Dawn of the Dead, 1978) najbolji od tri filma. Zora je ipak imala veći budžet od Noći, upečatljiviji lokalitet, ali i najvještije upleten društveni komentar, iako je isti ubačen u film tek po izboru lokaliteta. Dan mi se činio odveć raštrkanim, razvučenim u svim smijerovima, s previše likova na platnu i u radnji. Danas bih rekao da se redoslijed potpuno promijenio. Dan mi nije samo prirastao srcu, već je sasvim predvazišao ostala dva filma.
U početku, Dan mrtvaca mi se nije sviđao zbog turobnosti i lokaliteta u kojem je smještena radnja filma. Zora je daleko šareniji film, budući da se u prvom činu smjenjuje nekoliko lokacija dok ne stignemo do konačne, kultnog šoping centra. Izuzev scene u napuštenom gradu na početku, te par kadrova u preletu, Dan se gotovo u cijelosti odvija u untar betonskih zidova i poluosvijetljenih hodnika. Veselije scene poput lakrdija sa hodajućim leševima i motociklističkim bandama u Zori, također su odsutne. Dan mrtvaca je veoma turoban film, hladan i neutješan, a na trenutke i otvoreno opresivan. Prisustvo hodajućih mrtvaca je gotovo naknadna stvar. Kao i u prošlim nastavcima, mrtvi su tek ocean koji drži naše brodolomne junake na pustom otoku, odsječene od ostatka svijeta.
Radnja filma se ne bavi preživljavanjem, nego onim što dolazi poslije – opstojavanjem, postojanjem. Zbog ovoga, Dan mrtvaca u svojim vrhuncima prevazilazi horor u klasičnom smislu, posebno onom žanrovskog filma osamdesetih. Spomenuti vrhunci nisu scene komadanja ili gošćenja ljudskim mesom, već dijaloške ekspozicije i tema koja snažno figurira tokom cijelog filma – vrijeme.
Uvodna scena nas stavlja u zatvorenu prostoriju, hladnu i slabo osvijetljenu, lišenu svega osim glavne junakinje i kalendara na jednom od sivih zidova. U zaglavlju kalendara je predočena slika bundeva, tema jeseni i Noći vještica. Ispod, datumi su uočljivo odsutni, iako su sva polja u mjesecu prekrižena. Dakako, snovi se mogu tumačiti na stotine načina, a filmski ništa manje. Ipak, scena ostavlja snažan utisak da je za glavnu junakinju, Sarah, normalni tok vremena stao. Prolazak dana, mjeseci, smjena godišnjih doba – sve je poremećeno. Daleko izravniji pri izražavanju svoje zabrinutosti je antagonist, kapetan Rhodes (Joe Pilato), koji sasvim uvjerljivo ruši vlastitu fasadu smirenosti na prelasku iz prvog u drugi čin.
Ja vodim ovu majmunaru sada, Frankenštajne, i želim znati šta radite sa mojim jebenim vremenom!
Za kapetana Rhodesa, vrijeme je dragocijena roba koja nestaje. Osjeća se kao da mu je neko krade, a nije je bilo napretek ni otpočetka. Ne može se kupiti, pozajmiti ili naći na ulici. Njegova zaliha vremena je kobno ograničena. Joe Pilato sjajno tumači Rhodesa, kao čovjeka koji ima sasvim drugačiji mehanizam za snalaženje od Sarah (Lori Cardille). Ona internalizira stres u vidu snova, dok Rhodes pjeni i gubi smirenost po prvoj prilici kada se njegov autoritet dovede u pitanje. Dalje, ovo je prvi put da je antagonist utjelovljen kao stvarna osoba, a ne neka metaforička ili metafizička prijetnja kao u prijašnja dva unosa u serijalu. Zaplet u drugom činu je jednostavan i veoma prirodno služi za eskalaciju prilika koje će dovesti do sukoba između Rhodesa i Sarah. U drugom činu također bolje upoznajemo Johna, pilota (Terry Alexander). Naspram agnostične Sarah, koja jednom nogom stoji u starom svijetu, a drugom u novom, on je neofit. Novovjernik, koji je prigrlio novi svijet tako što je prihvatio stvarnost kakva jeste.
Ono čime se baviš je traćenje vremena, Sarah, a samo nam je vrijeme ostalo.
Lokacija dolazi do punog izražaja za vrijeme Johnovog monologa. Ambijentalna podloga je upadljiva, ali ne i do te mjere da odvlači pažnju od izvedbe, a blagi, prigušeni odjek daje osjećaj da se nalazimo u malom zaograđenom prostoru, unutar daleko većeg i mahom praznog ambisa.
Pored ambijentalnih efekata, u zvučnom prostoru je zastupljena i veoma eklektična muzička špica Johna Harrisona. Avaj, italijanski proggeri, Goblin, nisu ponovili svoj rad na ovom filmu, no Dan mrtvaca ne pati previše zbog toga. Glavna tema je veoma melankolična i uglavnom se vrti oko molske trijade. U pozadini su česti droneovi synth gudala, sa ili bez marimbi i udaraljki karipskog prizvuka. (Film se, na kraju krajeva, odvija na sunčanoj Floridi.) Bez sumnje, špica iz sredine osamdesetih, sa svim synth čudima iz riznice Rolanda i bubnjevima sa duplom mjerom reverba. Treći čin je najmesnatiji dio filma po pitanju scena živopisnog nasilja. Film je poznat, ili zloglasan, po njima, tako da ne mogu otkriti ništa novo o njima upoznatima, niti prenijeti neko zapažanje neupoznatima bez spoilera po pitanju praktičnih efekata korištenih u nizu krajnje učinkovitih prizora.
Ako vam nisam uspio prodati film više kao egzistnecijalni horor, i još uvijek tražite dobre, stare, bogojazne scene masovnog gošćenja, treći čin i njegov vrhunac neće izdati vaše nade. Premda su preko godina prestale imati učinak na mene, rekao bih da su za klasu-dvije iznad bilo čega u ponudi modernih filmova. S druge strane, ako baš tražite nešto turobno i opresivno za večerašnji horor film, Dan mrtvaca je sigurno na vrhu te unikatne ljestvice. Film nije bez mana u scenariju i režiji. Možda najbolji primjer nasilnog lutkarenja likovima jeste scena poslije uvoda. Naime, jedan od sporednih likova, Rickles, pada u paniku kada se jedan od pokusnih primjeraka oslobodi na par trenutaka, iako je naoružan, i to zavidno. Sceni i scenariju je potrebno da se on tako ophodi kako bi se radnja u tom trenutku nastavila i kako bi došlo do sukoba i željene interakcije između likova, ali tako ponašanje u stvarnosti nema smisla. Slično se dešava kada je god potrebno hitro napredovanje radnje.
Tumačenje likova je uglavnom na mjestu, s izuzetkom nevjerovatno ravnodušnog dr. Fishera i karikaturnog radio operatera, Irca i zagriženog alkoholičara, McDermotta. Vojnici u sporednim ulogama su uglavnom zanemarivi, izutev izuzeteno animiranih Steela i Ricklesa. Izvedba glavne glumice je na nekoliko poteza brus-papirom od zaokružene, dok Joe Pilato kao Rhodes i Robert Liberty kao dr. Logan kradu svaki kadar u kome se nalaze. Osjećam da je liku Terryja Alexandera bilo posvećeno više pažnje u nekom ranijem sastavu scenarija, ili da su neke njegove scene izrezane iz konačnog filma. Romerova metraža u snimanju je obično duža od one poslije konačnog reza.
I konačno, vratimo se leitmotifu filma, vremenu... Tempus fugit – vrijeme bježi, a vi ga nećete uzaludno potrošiti na gledanju Dana mrtvaca.
